Bolji od Modrića

Više je on obećavao nego, recimo, Luka Modrić. Kada bi danas činio ono što je tada s loptom, ličio bi barem na Čavija. No, okreni, obrni, nije bogznakakvu karijeru napravio, osim što je u jednom trenutku izgovorio antologijsku rečenicu.

Kada su ga pitali ima li gdje kakvu ponudu, lakonski je odgovorio: “Ma, kakva ponuda, da mi je naći posao negdje u “Telecomu” od osam do četiri pa da se razrahatim!”

Rečenica je to kojom počinje i završava sve. Nije to samo želja fudbalera u Bosni i Hercegovini, veća je ona kod običnog čovjeka ma kojom se strukom bavio ili namjeravao baviti. Primjer Milana Stupara predstavlja šlagvort za epistemološko propitivanje: Ima li smisla baviti se fudbalom u BiH, nije li to izlet grlom u jagode, plod nepromišljenosti, šta očekivati, kakvom se životu nadati?

Postoji još iz vremena kada je vodio pionire Želje, doduše neprovjerena, priča kako je Amara Osima otac Ivica savjetovao da ne zamajava djecu, odnosno roditelje. Otprilike, bilo je, ako vidiš da dijete zaista nema minimum "damfa", makar zeru potrebnih uvjeta da bi se pod određenim okolnostima mogao razviti u fudbalera, reci mu! Da ne bi poslije bilo kuku majci...

Sumanute cijene

Biti neostvaren roditelj s kompleksima i golemim egom danas je možda veći problem za sina, potencijalnog fudbalera, nego što mu to može biti manjak talenta. Pod najezdom sumanutosti cijena na fudbalskom tržištu, prosječni roditelj vidi ekstrašansu u svome djetetu. Za zaradu, razonodu, status. Ništa lakše do para doći nego dijete poslati da trenira pa ako Bog da...

No, primjeri iz skore prošlosti ne nude baš mnogo razloga da se olako upusti u taj projekt. Ne postoje instrumenti, ali procentualno, ako dvadeset posto bivših premijerligaških fudbalera živi od fudbala, to je veličanstvena cifra. Živi nekoliko inteligentnih, koji su to svoje ganjanje lopte iskoristili pa postali treneri ili se nisu htjeli previše baviti kolektivima pa su postali menadžeri. Mnogo je veća lista onih koji, poput Stupara, rade nešto peto-deseto. Što bi šeret rekao: U BiH, sigurniji je hljeb pekara nego fudbalera.

Memišević rudar, Fatić tramvajdžija

Kada se malo odvrne film, to su još bili dobri fudbaleri, za razliku od današnjih. A nije da je sve prije bilo bolje. Jasmin Memišević bio je tada zvijezda, iz Čelika u Sarajevo, pa u Željezničar, sigurno je godilu egu, a nije da se nije šta i zaradilo. Jasmin Memišević danas radi u rudniku. 

Nermin Fatić bio je vrlo cijenjen vezni igrač, poslije karijere navodno je neko vrijeme vozio tramvaj. Sead Bučan ni sam ne zna koliko je titula osvojio u BiH, sada radi u “BH Pošti”. 

Većina tih nekadašnjih vedeta sreću je potražila radeći u omladinskim školama fudbala. Eklatantni primjer koji potvrđuje pravilo da je težak hljeb postfudbalerski je Almir Gredić, koji je učio, učio i samo učio pa je sada direktor banke. Bivši fudbaler - direktor banke, e to je baš mangupluk!


(Avaz/Admir Oručević)