Erol trenutno živi i radi u kazahstanskoj Almati, a danas je za Source.ba portal govorio o svojim iskustvima u inostranstvu, te životu u ovoj dalekoj zemlji.

"Iz BiH sam otišao 1983. godine. Naš narod iz nekadašnje Jugoslavije je uvijek odlazio što se kaže trbuhom za kruhom. Roditelji mojih prijatelja su radili u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, te su svi bili dobro situirani. Znao sam da čovjek ako nema dobre veze i kontakte u SFRJ teško može uspjeti, pa makar imao i fakultet. Odlučio sam da odem za Holandiju nakon armije, mada sam bio upisao fakultet u Sarajevu, ali sam to sve ostavio. Tamo sam imao neke prijatelje, nisam imao nekih para kada sam stigao tamo", kaže na početku razgovora za Source.ba portal Erol Šišanović.

"Na početku sam radio u fabrici koje je pravila ventilacione sisteme. Nakon toga sam radio u jednom holandskom hotelu i tu sam radio oko tri godine. Upoznao sam jednog čovjeka koji je imao dobru poziciju u Holandiji, kao u smislu da je bio direktor Željezare Zenica u bivšoj Jugoslaviji. On mi je rekao da će mi naći neki posao koji će mi biti uredu. U hotelu je bilo veoma interesantno jer se nalazio pored jednog studijskog centra, pa sam u to vrijeme vidio neke od najvećih zvijezda tog vremena. Čak sam razmišljao da radim u Armiji Holandije, ali mi je ovaj posao u Kazahstanu bio zanimljiviji", ističe Erol.

Naš sagovornik tvrdi da je 1990. godine otišao u Kazahstan, ali se od tog vremena pa do danas promijenilo mnogo poslova.

"Kada se Kazahstan odvojio od Rusije 1991. godine onda se mnogo toga raspalo. Privreda je počela da pada. Nakon toga smo počeli da zatvaramo naš ured u Kazahstanu, pa sam se i ja vratio u Holandiju, a pomalo sam radio i u Rusiji".

"Sada sam predstavnik nekoliko ruskih kompanija za Kazahstan koje imaju fabrike u Moskvi ili oko Moskve, a one proizvode dizajnersko-građevinske materijale i namještaj. Do toga sam šest godina radio u informatičkoj tehnologiji i slično. Ta kompanija je kasnije propala", kaže Erol Šišanović.

S obzirom da se radi o dalekoj zemlji, Erola smo upitali koliko Bosanaca trenutno živi u Kazahstanu, te da li poznaje neke.

"Upoznao sam neke ljude u BiH. Prije 20-ak godina su počeli da dolaze ljudi iz BiH ovdje kada se izgradio jedan veliki hotel. Neki od njih su ostali, a neki su se čak i situirali. Koliko ja znam, mislim da nema više od 15 ljudi iz BiH ovdje u Almati, ne znam možda ima još nekoliko ljudi u Astani. Uglavnom se radi o nekim evropskim kompanijama koje šalju svoje ljude da rade u Kazahstanu, pa tako stižu i naši ljudi ovdje", poručuje naš sagovornik.

Erola smo upitali kakav je život običnog kazahstanskog čovjeka u toj dalekoj zemlji, te kakva su primanja u odnosu na, primjera radi, našu zemlju.

"Kazahstan je druga po veličini zemlja od zemalja nekadašnjeg SSSR-a, odmah nakon Rusije. Svi hemijski elementi koji se nalaze na tablici mogu se pronaći ovdje kod nas. Osim gasa i nafte postoje brojni prirodni elementi koji se eksploatišu. Kazahstan je veoma ovisan o nafti, a nje ovdje ima veoma mnogo. Holandska kompanija Shell je glavna ovdje. Prosjek plata je sličan kao u BiH, a standard života je malo veći. Ovdje imamo jako bogate ljude, ali ima i veoma mnogo siromašnih ljudi. Većina ljudi živi uglavnom u oazama. Oko 70 posto građana živi na selu i kod njih je veoma loše, oni su veoma siromašni. Taj bogati stalež uglavnom živi u Almati ili Astani, ili čak zapadnom dijelu zemlje gdje je srednja plata oko 1.000 eura. Ja imam pristojna primanja, jer sam direktor kompanije", kaže Erol.

Kazahstanci su nepoznati ljudi barem za naše građane, pa smo Erola upitali kakvi su Kazahstanci.

"Oni su mnogo slični nama, veoma su gostoprimljivi. Otvoreni su u komunikaciji, uvijek će vas pozvati na ručak ili kafu. Kazahstanci su dijelom i stari Turci, a narod je po prirodi nomadski. Kazahstan nema te neke historije kao što je, primjera radi, ima naše Sarajevo".

"Svi koji ovdje žive sa strane su oženjeni ženama iz Kazahstana, ali to nisu Ruskinje, to su Kazaške. Kazaha je ovdje negdje oko 68%. Njihove žene su veoma simpatične i lijepe, te imaju azijske crte lica. Teško je sada reći ko je ljepši, Bosanke ili žene iz Kazahstana. Da sam otišao u BiH onda bih vjerovatno oženio Bosanku", poručuje Šišanović.

Nostalgije je sve manje kako godine prolaze, a Erola smo pitali koliko mu nedostaje BiH i njegova rodna Bijeljina.

"Ja sam iz Bijeljine, a kada kažemo Bijeljina - sve je samo rečeno. Kada sam se tamo vratio nakon rata bilo  mi je jako teško, jer nije bilo više ljudi koje ti znaš. Moja porodica je bila veoma stara. Moj djed se tu naselio početkom 19. vijeka. Moj djed, njegov brat i moj pradjed su svi bili imami (efendije). Moj dedo se rodio 1888. godine i završio je medresu koja u to vrijeme bila kao fakultet. Dedo mi je imao čak 18 djece. Niko od njih nije bio neki poseban vjernik, svi su bili kao komunisti, jer znate šta se dešavalo u vrijeme komunizma. Možda sam i ja mogao biti imam, ali to nije bila perspektivna profesija u vrijeme komunizma", rekao je na kraju razgovora za Source.ba portal Erol Šišanović, Bosanac koji trenutno živi i radi u Almati.

Novinar: Haris Ahbabović