Pismo Miloša Teodosića desetogodišnjem sebi: Imam 29 godina i ispričat ću ti kako čudesan i spektakularan će tvoj život biti
Popularni Teo je na stranici FIBA-e objavio pismo koje je uputio sebi kao desetogodišnjem dječaku.
Šta je imao da poruči tom mališanu, možete pročitati u nastavku
“Zdravo, Miloše! Imaš deset
godina i niko te još uvijek ne zove Teo. Radiš u Valjevu sa svojim bratom i
sanjaš da odeš negdje. Možda da odeš u Beograd i igraš za neki tim, a poslije
da budeš dio neke velike sportske organizacije.
Ti si jedan običan dječak,
kao i svi tvoji prijatelji – nisi loš, ali si neposlušan i nevaljao. Mnogo
vremena provodiš na ulici i srećan si sa takvim rasporedom – osam sati na
ulici, osam sati u školi i dva sata spavanja. Sada sam možeš da sanjaš o
medaljama i nagradama dok gledaš reprezentaciju Jugoslavije i njene zvijezde:
Bodirogu, Đorđevića, Divca, Danilovića. Siguran si da je nemoguće postići takav
uspjeh, ma čak ni razmišljati o njemu. Taj cilj ti je predaleko i izgleda
preveliki da bi ga dostigao. Ali ti, Miloše, si u Valjevu sad.
Dopusti mi da se predstavim. Ja sam Miloš Tedoosić, a moji saigrači me zovu – Teo. Imam 29 godina i ispričat ću ti kako čudesan i spektakularan će tvoj život biti.
Porodica ti je najveća
podrška kroz život, slušaj njihove savjete i veruj im u potpunosti. Ne samo po
pitanju košarke, već po pitanju svega. Nikada nećeš postati ja bez porodice.
Zahvali se puno puta prvom treneru, jer će te on naučiti da voliš tu igru. Ne tjera
te da naučiš mnogo kombinacija ili da radiš mnogo vježbi. Zapamti njegove priče, on te uči da voliš
košarku. Ta ljubav je beskrajna. Nemoj preskakati školu, moraš da imaš dobre ocjene
inače te trener neće puštati da treniraš.
Za devet godina ćeš biti
siguran da je košarka tvoj život zauvijek. Godinu poslije, igrat ćeš u Grčkoj –
to će ti biti prvi ozbiljan profesionalni korak – Olympiakos Pirej. U 2010.
FIBA će te proglasiti za najboljeg igrača Evrope. Zvuči ludo, imaš samo 23, ali
vjeruj mi da je istina.
Napustit ćeš Grčku i otići u
Rusiju, gdje ćeš imati lične uspone i padove. Ogromne uspone i bolne padove.
Borit ćeš se mnogo sa konkurencijom, ali prije svega – sa svojim karakterom.
Teško je, ali ćeš ojačati, i bit će ti potrebne četiri godine da shvatiš svaku
grešku koju si napravio, i to ćeš učiniti u Moskvi. Nagrade za trud će biti
neprocjenjive – bit ćeš zvijezda reprezentacije, vodit ćeš tim do dva historijska
srebra – na Svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama. Konačno ćeš osvojiti
Euroligu sa CSKA. I svaka osoba u Valjevu će te zvati legendom.
Ako mi ne vjeruješ, to je ok.
Samo radi naporno. Vidjet ćeš.”
(Amila Alijagić)