A onda je došao Daytonski sporazum pa nakon njega i mir. Uslijedilo je postratno vrijeme, tranzicijski period koji više nije bio tranzicijski nego konstanta koju i danas živimo. 

U modernoj BiH gruba slika populacije mogla bi se podijeliti na žrtve i one koji se igraju žrtvama. Ova prva kategorija postala je time ili jer je splet životnih okolnosti bio takav ili zbog truhlog sistema, koji iako sve više smrdi niti odumire u potpunosti niti se regeneriše. Ipak, postoje i one žrtve koje su to postale svojom voljom, iz apatije nedostatka hrabrosti ili ideje. Možda čak i jer je lakše uvijek igrati na kartu žrtve ili nečega što moderna BiH svakako prepoznaje – ulogu ugroženosti.

Kada govorimo o stanju ugroženosti, prosječni stanovnik naše države vjerovatno neće pomisliti na ugrožene vrste iz flore i faune, rijetke endemske vrste ekosistema, niti na ugrožene i marginalizirane socijalne grupe poput osoba sa psiho-fizičkim smetnjama, žrtve nasilja ili pripadnike manjina. 

Prva pomisao na pomen riječi ugroženi, jeste syntagma ugroženi nacionalni interesi i to jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. O toj ugroženosti, primijetili ste vjerovatno, govore najmoćniji, najbogatiji predstavnici tih naroda. A pitanje od vitalnog nacionalnog interesa uvijek se nekako javi u jeku političkih previranja. Tada se udara na ulogu žrtve i ugroženosti, a u krajnjem slučaju iskorištavaju se stvarne žrtve vlastitog nacionalnog korpusa. Sve to zarad političkih poena. 
Ta ugroženost, zaista je novina modernog bh. društva, iako u kontekstu u kome se javlja više liči na zloupotrebu i izlizanu floskulu ili primitivni odnos prema državi. A nedavno na izjavu političara koji predstavlja jedan konstitutivni narod kao ugrožen u Federaciji BiH, o čemu bi se dalo zaista proučavati, čuh komentar – otkad ugroženi imaju parvo na sav glas govoriti o svojoj ugroženosti, zar oni koji su zaista ugroženi nisu u tom položaju jer ih se ništa ne pita ili iz straha i ne progovaraju?

Religije kao žrtve i sretstva moći 

Koncepciju “kulturne traume” u sociologijuuvodi Jeffrey. C. Alexander dovodeći je u korelaciju s bivšim komunističkim društvima. Alexander, s grupom sociologa iz istočne Europe, “strategiju” kulturne traume definira kao:

“Kulturna trauma se pojavljuje onda kada su članovi kolektiviteta podvrgnuti užasnim događajima koji ostavljaju neizbrisiv trag nad njihovom grupnom sviješću time zauvijek označavajući njihovo sjećanje te transformirajući njihov budući identitet u temeljnom i neopozivom smislu.” (Alexander, 2004, 1)

Članovi bh. kolektiviteta zasigurno su tokom agresije bili pdorvrgnuti užasnim događajima, a njihov budući identitet ukalupljen je u osjećaj pripadnosti jednom od tri konstitutivna naroda, kao i sveopća potreba izjašnjavanja pripadanja određenoj religiji.

Tako je religija postala i žrtvom, koju zloupotrebljavaju svi. Jedni iz straha, drugi iz neznanja, a treći iz potrebe za ostvarivanjem materijalne ili nematerijalne vrijednosti. Sve tri religije kojima pripadaju tri konstitutivna naroda iskorištene su, zloupotribljene i zasigurno svaka je u određenom trenutku i određenom dijelu države imala loš rejting ili loš PR.  Vjerski dužnosnici, političari, društveno odgovorni ljudi zloupotrebljavajući religiju ostvarili su lične interese, postali moćnici, eksponišući sebe i religiju. Za njih su vrijednosti poput skrušenosti, mira, gostoljubivosti, poniznosti i skromnosti postale strane, a religija je kao žrtveno janje postala ključ koji otvara sva vrata.

Igranje sa žrtvama

Zlopupotrreba žrtava zarad političkih poena postala je uobičajena praksa. Svako obilježavanje stradanja mjesta zločina, godišnjica stradanja ili nekih bitki neće proći bez političkih faca. Na svakim izborima svjedočimo krađama identiteta i glasanju mrtvih, a posljednji slučaj u vezi sa izbornom krađom u Srebrenici odijeknula je u našem javnom prostoru, jer Srebrenica jej zasigurno jedan od najvećih simbola stradanja i žrtvi u novijoj historijiji Bosne i Hercegovine, ali i Evrope. 

Srebrenica je žrtva agresorskih iživljavanja nad nedužnim civilima, ali i žrtva postratnih zloupotreba i ekonomskih računica pojedinaca. Srebrenica je simbol zloupotrebe svih šehida, logoraša, civilnih žrtava cijele BiH.

I tako, dok se pojedinci koriste žrtvama i od nas prave žrtve, dok nas svrstavaju u kolektive narod šuti i trpi. Postao je žrtva vlastitog sistema. Branit ćemo i vjeru i naciju na najčudnije načine, trpeći da nas i drugi i ovi naši tlače i prave žrtvama. 

A ljudske, egzistencijalne vrijednosti zanemarit ćemo. 

Na izbore se ne izlazi, jer svi su lopovi, nasilje u komšiluku i porodici se ne prijavljuje, jer šuti-sramota je i ne mješaj se, vršnjačko nasijle se i ne prepoznaje, jer i mi smo dobijali batine neka se uče braniti, psihički nestabilne osobe se ne liječe, jer sramota je, radnički bunt je nestao kao i kolektivno jedinstvo, jer poslodavac uvijek može reći - ima ko hoće. 

I ima, očigledno. Šutit ćemo, trpiti, anksiozno tonuti u ponore vlastitog mira, oboljevati od stresa i neizvjesnosti, raditi bez prijava i u lošim uslovima. Sve ćemo to, jer smo za razliku od nekih drugih, ponosnijih ipak izabrali da budemo žrtve.



(Lejla Trle)