Source.ba: Kako biste ocijenili ocijenili i uporedili položaj osoba sa invaliditetom prije pet, deset godina, a kako danas?

Prije deset godina, pohađala sam fakultet, odrađivala svoj dio posla i čekala priliku. Na prste jedne ruke smo mogli nabrojati osobe s invaliditetom koje su na visokoškolskim ustanovama, a danas nas je – daleko više tu.

Prije pet godina, bila sam jako ponosna na završen fakultet i nadala sam se da neću dugo tražiti posao, duboko već ušavši u prava osoba s invaliditetom. Stanje koje sam tad zatekla, mijenjalo se u mikrokosmosima izuzetnosti osoba s invaliditetom, ali u društvu još nema dovoljno vidljivih pomaka. Radovala sam se uspjesima prijatelja i prijateljica koji su osobe s invaliditetom, ali – podršku države sam gotovo u izuzetnim slučajevima viđala, ne i kao sistemsku opciju.

Inkluziju u obrazovanju imamo nominalno, još uvijek zapinjemo u realnosti, zapošljavamo se rijetko i izuzetno, podršku za osnivanje porodice – nemamo nikako, a sva vrata koja otvaramo, otvaramo sami, vjerujući da tu situaciju niko više neće proći. I evo, danas je dan poslije 3.12., a naši se životi vraćaju u kolotečinu, govori Kotur-Erkić.

Source.ba: Koje su najveće teškoće sa kojima se unutar sistema, a koje su one sa kojima se u društvu susreću osobe sa invaliditetom?

U sistemu, takvom kakav je, zapravo – mjesto osoba s invaliditetom je centralno – u socijali, a sporadično u svim drugim oblastima sitema koji mora da uzme u obzir sve. Tek kada dovoljno jako pritisnemo sistem, nevoljno i na kapaljku nas pušta da mijenjamo stvari – što govori da je najveći problem neprihvatanje osoba s invaliditetom  kao kreatora rješenja, neprepoznavanju realnih životnih situacija koje stoje na putu ravnopravnosti i – neshvatanju da sistem nije tu radi sebe, već za sve nas.

Unutar društva još uvijek nismo savladali ono najvažnije – kako obuti tuđe cipele bez sažaljenja, tog gorućeg neprijatelja povjerenja u mogućnosti i rušitelja dostojanstva. Svi na, bar načelno, razumiju, potapšu po ramenu i bave se manje “teškim” temama, a zapravo – nama treba – vjetar u leđa, jednako kao i svima drugima koji žele riješiti neki gorući problem. Društvo voli pitke jednostavne stvari, a svakodnevna borba s preprekama nije takva.

Source.ba: Je li i koliko pandemija koronavirusa utjecala na poboljšanje ili pogoršanje položaja osoba sa invaliditetom i imate li informacije kako se postupalo u slučaju kada roditelj ili njegovatelj tih osoba i djece obole od koronavirusa? Ko vodi onda brigu o osobama koje nisu u mogućnosti brinuti o sebi?

Nažalost, većina takvih sitiacija je ostajala bez konkretnih rješenja, pa čak i situacije u kojima same osobe s invaliditetom imaju virus. Sve je ovisilo o uskom krugu podrške, sistemu koji pojedinac gradi iz sopstvenih – već datih ili stečenih resursa. Svjedoci smo da “put pacijenta” ide užasno teško kad niste osoba s invaliditetom, a ukoliko imate invaliditet – pa, prvo ste vrlo rizična skupina, koja veće šanse ima da se zarazi u tom putu, nego bilo gdje drugo, a niti jedan dio procesa nije vam prilagođen.

Kada govorimo o nekim tendencijama u populaciji osoba s invaliditetom, mislim da je najviše ispaštao dostignuti nivo prava u obrazovanju, zapošljavanja u zaštiti žena s invaliditetom, ma koliko on realno mali bio. Dešava se da – ni tu mrvu – zapravo, više i nemamo. 

Source.ba: Posljednjih dana imali smo, nažalost, primjere kada je napravljen zločin nad osobama sa invaliditetom, od silovanja djevojke, do vršnjačkog nasilja. Koliko je moguće i da li se, prema Vašem mišljenju, radi na suzbijanju nasilja nad osobama sa invaliditetom?

Zajednica živi u uvjerenju da je nemoguće da neko nanese bol i štetu osobama s invaliditetom, što je odličan paravan za osobe koje su tako nečemu sklone – stvara im se pogodno okruženje za provođenje ideja u djelo. Često sam govorila zbog nedostatka edukacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, žene s invaliditetom će prije dobiti naslov u crnoj hronici, nego odgovor na pitanja u institucijama.

Kada je riječ o vršnjačkom nasilju, ono apsolutno nije novina, ali volimo gledati savršene slike rareda u kojima su djeca s invaliditetom prihvaćena, a razred lijep i mio. Do toga se stiže mukotrpnim radom i ragrađivanjem predrasuda, svakog dana, u svim trenucima rada s djecom. Najčešće, djeci bez se o djeci s invaliditetom daje površna, štura informacija, koja postaje polazište za testiranje snaga u realnim okolnostima – traženja identiteta, odrastanja s pogrešnim vrijednostima, nesvjesnosti o drugom. Nužno je da odgovornost u ovom slučaju adresiramo adekvatno i da mijenjamo okolinu koja podržava ovakva postupanja, da kaznimo onog ko jeste odgovoran i pošaljemo poruku da postupke kojima svjedočimo – ne prihvatamo, rekla je Kotur-Erkić.

Source.ba: Također, imali smo i primjer zapošljavanja osobe sa invaliditetom u državnu kompaniju, i to osobe koja je prošla konkursnu proceduru i ostvarila radno pravo. Kako ocjenjuete aktivnosti nevladinih organizacija, ali i vlasti kada je riječ o unapređenju i povećanju broja zaposlenih osoba sa invaliditetom?

NVO sektor ovom pitanju pristupa projektno, što samo po sebi najčešće predstavlja mehanizam upošljavanja, pa rezultati nisu dužeg vijeka. Bojim se da je, u najvećem broju projektnih aktivnosti, sveukupni rezultat izuzetno mal ii nevidljiv, iako na mikroplanu pomjera granice za pojedince.

Pozicija institucija mi je u datom slučaju vrlo licemjernaerna bar dvadesetak visokoobrazovanih osoba s invaliditetom na evidencijama zavoda za zapošljavanje – po entitetu, evo – uposlili smo jednu osobu i smatramo to uspjehom. Pritom, ovo ne bi smjele biti vijesti za naslove, već logičan slijed događaja, koji – čini mi se – još uvijek samo priželjkujemo, zaključila je naša sagovornica.

(Lejla Trle)