Naime, nakon priznanja lidera stranaka Trojke da su neke odluke donijeli, a neke zakone usvojili, pod pritiskom američkog ambasadora u BiH, građani BiH tek sada mogu razumijeti koliku sreću su imali što na pregovorima u Dejtonu nisu bili lideri stranaka Trojke, nego rahmetli predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović, piše Kukuruz.

Zato, kada god neko neopravdano optuži Aliju Izetbegovića da je u Dejtonu nešto potpisao što nije trebao, neka se samo sjeti da su tokom dejtonskih pregovora na Aliju Izetbegovića kao predsjednika Republike BiH vršeni ogromni pritisci, i to direktno od strane predsjednika najmoćnijih država svijeta.

Uprkos tome, u Dejtonu nije potpisana velika Srbija i velika Hrvatska, nego nastavak postojanja međunarodno priznate države BiH, piše Kukuruz.

Posebno je pitanje što nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu iskorišteni njegovi progresivni potencijali. O tome drugom prilikom.

Predsjednik Alija Izetbegović je uspio osigurati da potpisi na Dejtonskom mirovnom sporazumu od predsjednika Srbije i predsjednika Hrvatske budu pravni dokaz da se radilo o međunarodnom oružanom sukobu, a ne o građanskom ratu, što je kasnije i potvrđeno brojnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

U situaciji kada je za pristanak, pa čak i za povlačenje potpisa lidere stranaka Trojke, dovoljno da na njih pritisak izvrši Milorad Dodik ili Dragan Čović, čovjek ne može a da se ne zapita, na šta bi sve pristali lideri stranaka Trojke da ih danas u mirnodopskim uslovima nazove npr. predsjednik SAD-a ili predsjednici država koje su bile svjedoci Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Zato, neka je vječni rahmet i veliko hvala predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću i svim članovima bosanskohercegovačke delegacije koji su pregovarali u Dejtonu.

Okolnosti pod kojima su pregovarali i danas potvrđuju svu težinu riječi predsjednika RBiH Alije Izetbegovića da "u svijetu kakav jeste, bolji mir nije moguće postići", piše Kukuruz.

(NAP)