Niske kirije, dobar internet, strateški položaj, Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal. Potrebno je samo da napokon uključi svoju dijasporu, piše njemački "Berliner Zeitung".

Inače, ovo je "open-source" prilog o našoj zemlji. Izdavačka kuća Berliner Verlag daje svima zainteresovanima priliku da ponude tekstove sa sadržajnom relevantnošću i profesionalnim standardima kvaliteta.

Zemlju nose u srcu

Bilo da se radi o Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili Skandinaviji – bosanska dijaspora je prisutna svuda. Milioni ljudi s korijenima u Bosni i Hercegovini danas žive u inostranstvu. Zemlju nose u srcu – ali šta je zapravo sa često spominjanom "neraskidivom vezom" sa starim zavičajem?

Bez finansijske podrške iz inostranstva, bosanska ekonomija bi još više posrnula. Doznake iz dijaspore – takozvani remittances – čine prema podacima Svjetske banke oko deset do dvanaest posto bruto domaćeg proizvoda. Za mnoge porodice one su od egzistencijalnog značaja. Samo prošle godine u Bosnu i Hercegovinu je iz inostranstva prebačeno 1,94 milijarde eura – što je povećanje od 100 miliona u odnosu na prethodnu godinu.

Međutim, ova medalja ima dvije strane: s jedne strane, na taj način se obezbjeđuje egzistencija mnogim ljudima u zemlji. S druge strane, trajna finansijska podrška može izazvati i određenu letargiju – naročito kod mladih koji se oslanjaju na rodbinu u inostranstvu i sami ne postaju aktivni na tržištu rada. Po principu: "Sredit će to već amidža iz Njemačke ili tetka iz Austrije".

Politički, glas dijaspore se jedva čuje. Iako Bosanci i Hercegovci koji žive u inostranstvu imaju pravo glasa, birokratske prepreke su velike, a samim tim i slab odziv. Pri tome bi dijaspora sa svojim svježim perspektivama i često neopterećenim pristupima mogla donijeti dragocjene impulse.

No, politika na terenu čini malo da taj pristup olakša. Jedan primjer: u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj njemačkoj saveznoj pokrajini sa najvećom bosanskom zajednicom, više ne postoji konzulat – nadležni ured u Bonnu je zatvoren. Zamjena? Ni govora. Ko, recimo, dolazi iz Bielefelda, mora putovati gotovo 900 kilometara do Frankfurta i nazad, samo da bi riješio konzularna pitanja.

Tu je i nedostatak digitalizacije: u konzulatima se može podnijeti zahtjev za pasoš, ali ne i za ličnu kartu. To dovodi do toga da se mnogi pri svakoj izbornoj prilici moraju ponovo registrirati – mukotrpan i lako izbježan proces. Kad bi bila dovoljna lična karta, ljudi bi automatski bili uneseni u birački spisak. No, očigledno da je dijaspora za mnoge institucije jednostavno – nebitna. Začarani krug.

Vječni san o povratku

- Jednog dana se vraćam – rečenica koju često čujemo. No, malo ko je i ostvari. Razlozi: korupcija, nedostatak perspektive, loša infrastruktura. Ljetni odmor u rodnom selu često ostaje jedina veza – s ćevapčići-romantikom, ali bez stvarne perspektive.

Ni sve prisutniji rasizam u Evropi, niti ekstremno desne tendencije u politici, ne vode automatski ka talasu povratka. A iz same Bosne skoro da nema signala ni ponuda koje bi povratak učinile privlačnijim. Model poput nekadašnjeg "Berlinskog dodatka“, kojim su radnici u Zapadnom Berlinu finansijski stimulisani da ostanu u ekonomski slabijoj regiji – potpuno nedostaje.

Pri tome povratnici imaju ogroman potencijal: često su finansijski nezavisni, dobro obrazovani i donose dragocjena iskustva iz inostranstva. Ali taj kapital se jednostavno – ignoriše.

Za drugu i treću generaciju Bosna je često samo daleka uspomena: priče roditelja, nekoliko tradicionalnih jela i slike s odmora. Emocionalna povezanost slabi, a s njom i jezik. Dodatni problem: nastava maternjeg jezika u zemljama poput Njemačke se zapostavlja – a podrška iz BiH je minimalna. Nedostaje kvalifikovanog kadra, savremenih nastavnih planova i modernog koncepta za dijasporu.

Mnogi mladi više ne teže prema zemlji svojih roditelja, nego prema Španiji, Italiji ili Dalekom istoku. Porodične priče više nisu dovoljne kad nedostaje lični osjećaj pripadnosti.

Digitalne šanse su još neiskorištene

Ipak, ima i svijetlih primjera: mladi iz dijaspore osnivaju start-up firme, donose znanje i angažuju se u nevladinom sektoru. Mnogi rade kao digitalni nomadi – jer Bosna tu ima veliki potencijal: niske životne troškove, dobar internet, visok kvalitet života.

Ali i ovdje nedostaje strategija. Ekonomski slabije regije mogle bi se ciljano razvijati za digitalne preduzetnike i preduzetnice. No, zemlja očito još nije shvatila da već odavno učestvuje u globalnoj trci za pametnim glavama.

Odnos između dijaspore i domovine je snažan – ali ne i bez kritike. Između nostalgije i frustracije, nade i razočaranja, krije se ogroman potencijal. Bosna bi mogla postati „Švicarska Balkana“ – zahvaljujući svom strateškom položaju, obrazovnoj tradiciji, poljoprivredi i energetskim resursima.

Ali za to je potrebna politička volja da se taj potencijal prepozna i iskoristi. I možda jedno iskreno pitanje: kada će dijaspora prestati biti samo sentimentalni dodatak, a postati oblikujuća snaga - piše Erdin Kadunić za "Berliner Zeitung".

Inače, Erdin Kadunić je Nijemac bosanskog porijekla, diplomirani politikolog i otac troje djece. Studirao je na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, a zatim je osam godina živio u Bosni i Hercegovini, gdje je, između ostalog, radio kao portparol za štampu u Ambasadi Njemačke u Sarajevu. Danas živi u Dizeldorfu i radi kao prevodilac i tumač za bosanski, hrvatski i srpski jezik.