U srebreničkom naselju Učina bašča gdje se čuje samo žubor potoka, ispred velike kuće u kojoj sama živi, dočekuje nas Ramiza Begić. Priča nam kako je u ovoj kući živjela s troje djece – sinovima Ejubom i Šerifom, te kćerkom Kadirom.

- Živjela sam u ovoj kući cijeli rat, 40 izbjeglica je pune dvije godine živjelo s nama. Po 13 nas je bilo u jednoj sobi. Velika je glad bila. Znala sam po tri dana jesti jedan krompir - prisjeća se Ramiza.

Dva dana prije pada Srebrenice, Ramiza je krenula u grad, jer je naselje bile pod direktnom paljbom Vojske Republike Srpske (VRS) s okolnih brda.

- Ejub ostao na vratima, kaže: "Mama ti napuštaš kuću’?" Kažem mu: "Bježi sine, ubiše odozgo sa brda". Povučem Ejuba za sobom, a za malog Šerifa ne znam gdje je, nisam ga vidjela dva dana - prisjeća se Ramiza.

Padom Srebrenice, priča Ramiza, Ejub je krenuo preko šume, a ona sa snahom i njegovom kćerkom prema Potočarima.

- Ubi granata sa Zvijezde iz Bratunca po šumi, gađaju naše. Jedna mi žena kaže: "Ne plači Ramiza, smiri se". Kažem joj da ne znam gdje mi je Šerif, vidjela ga nisam tri dana. Ona meni govori kako je otišao s njenim sinom Zijadom i da je ih ispratila kada je vojska ušla u grad. Nisam joj vjerovala, ali se kasnije ispostavilo da je to istina - govori ona.

U Potočarima, priča Ramiza, dvije noći spavala je na betonu. Bila je gladna i zabrinuta za sudbinu djece. Kaže kako je molila Boga da je ubiju, jer nije mogla da gleda šta se oko nje dešavalo.

- Kod nas u hali u kojoj smo bili, među ženama su se krili Haso Delić i Sabit Gluhić. Ja njima kažem: "Šta vi radite ovdje? Idite, čim padne noć uhvatite kolonu preko šume". Vojnici su virili na prozore, znali su ući među nas u uniformama UNPROFOR-a da vide gdje su muškarci i dječaci. Onda jutro svane, a nema dječaka. Majke vrište i govore: "Ubijte i mene kada ste mi dijete odveli". Užas je to bio slušati -  potreseno nam priča Ramiza.

Prisjeća se kada je Milisav Gavrić, komandant policije izdvojio Hasu Delića kojeg su vojnici odveli. Delić je kasnije ubijen.

- Srela sam ga poslije rata u SUP-u. Rekao mi je: "Zdravo Ramiza." Rekla sam mu da je ratni zločinac i onda mi je zaprijetio da to ne govorim - kaže ona.

Portiv Milisava Gavrića je potvrđena optužnica koja ga tereti da je u svojstvu zamjenika komandira policijske stanice Srebrenica počinio, poticao, pomagao i podržavao činjenje zločina na području ove općine u julu 1995., ali je godinama nedostupan pravosuđu u BiH.

Gavrić se tereti i za prisilni transport hiljada civila Bošnjaka iz Srebrenice, te odvajanje muškaraca kojima se od tada gubi svaki trag.

Ramiza je 13. jula 1995. godine bila u kamionu s drugim izbjeglicama, koje su transportovali iz Potočara prema Tuzli. Čitavim putem, prema njenim riječima, kamenovalo ih je lokalno stanovništvo. Zastali su ispod Kravice dok su prolazili zarobljeni muškarci iz Srebrenice. U grupi od pet ljudi koji su se kretali u liniji, približavao se njen sin Ejub.

- Moje dijete sam jedva prepoznala, bio je mršav, bos, sav pocrnio. Nema obuće. Košuljica u kojoj je otišao i žućkave pantole. Poznala sam jednog djevera, nekih tetića i amidžića. Kada su počeli dolaziti ovi naši Srebreničani, Petrićani, naiđe Fadil komšija, kaže on meni: "Sjedi Ramiza, okreni glavu". Ja sam vrištala, žene su me vukle - prisjeća se ova starica.

Dok su se muškarci kretali prema Kravici, oko njih su bili naoružani vojnici.

- Ja sam Ejubu rekla: "Sine bježi! Bolje da te metak ubije nego ideš na klanje. Bježi. Kud ću mama, nemam kud. Znaj da me nemaš više"… Ja sam pala u kamion i sva se izudarala. Kasnije sam se probudila u bolnici u Dubravama - kaže Ramiza.

Ejubovi posmrtni ostaci pronađeni su u tri masovne grobnice – u Kamenici, Liplju i Kozluku. Pronađeni su mu samo glava, desna ruka i noga. Ukopan je u Potočarima. Prema saznanju majke, ubijen je na stadionu u Bratuncu. Bio je 1973. godište. Ramiza kaže da zbog rata nije završio ni srednju školu.

- Bio je lijep, visok dva metra. Dobar sa svakim. Znao je izaći na balkon, a komšinica, koja ima tri kćerke, mu je govorila da dođe kod nje i bira koju će oženiti. On bi se ljutio, govorio da će ih zaštititi ako treba, jer ih gleda kao i svoju sestru Kadiru - prisjeća se Ramiza dok drži njegovu fotografiju u rukama.

U više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.

Ramizin drugi sin Šerif je tih dana ranjen, ali je preživio i došao na slobodnu teritoriju gdje se sreo s majkom. Kćerka Kadira je preminula u februru ove godine od posljedica koje je ostavilo ranjavanje u ratu.

- Imala je geler oko pluća koji joj doktori nisu mogli izvaditi. Ona je dvije godine prije pada Srebrenice stala na minu kada je čuvala stoku i povrće. Prebacili su je u Srbiju i tamo je jedan čovjek pazio. Slao mi pisma preko Crvenog krsta. Srele smo se dvije godine poslije pada Srebrenice, kasnije je otišla da živi u Nizozemsku - objašnjava Ramiza.

Najteže joj, kako kaže, kada se približi 11. juli i krenu sjećanja.

- Vjerujte da sam imala u Boga i kćerku pouzdanje da me ne bi pustila da se napatim nikad. A sada sam se predala dragom Bogu, pa šta mi Bog da, sama sam ovdje u četiri zida. Bez muža sam ostala 1976. godine kada je poginuo. Niko od djece ga nije zapamtio - kaže na kraju razgovora Ramiza koja se prije više od 20 godina vratila u ovaj grad, piše Detektor.