Povod je katastrofalno nizak broj upisanih studenata na nastavničke fakultete – konkretno, na nastavnički smjer biologije ove godine nije upisan niti jedan student.

„Baš čudno što niko ne želi da troši pet-šest godina života, novca i energije da bi završio fakultet, pa zatim proveo deset godina na birou, radio u tri škole da skupi normu, slušao naređenja i trpio pritiske iz svih mogućih pravaca – i sve to za 600 eura mjesečno“, piše Zubić, ironično naglašavajući koliko je obrazovni sistem postao neprivlačan, obesmišljen i zapušten.

U svojoj oštroj, ali argumentovanoj objavi, profesor Zubić navodi deset ključnih razloga zbog kojih se mladi ljudi više ne odlučuju na poziv nastavnika:

Djeca prosvjetara više ne žele biti prosvjetari – čak ni unutar tradicionalno „nastavničkih porodica“, interes za ovo zanimanje je nestao.

Nestanak nastavnika iz dječjih snova – današnja djeca maštaju o tome da postanu influenseri, ne učitelji.

Niko iz obrazovanja nije zadovoljan svojim statusom – osjećaj degradacije i zanemarenosti vlada u prosvjetarskim redovima.

Najbolji učenici biraju tehniku, medicinu, IT – nastavnički smjerovi postaju posljednja opcija.

Inženjeri i eksperti bježe od škola – niko ne želi raditi za mizerne plate.

Tržište je prezasićeno kadrom koji nema gdje raditi – posljedice loših obrazovnih politika došle su na naplatu.

Nastavnici stare, a mladi ne dolaze – prosječna starost nastavnika raste, a podmlađivanje sistema izostaje.

Ljudi vjeruju da je YouTube dovoljan za učenje – znanje se trivijalizira, a nastavnici se obesmišljavaju.

Jednosmjerna karta iz prosvjete – rijetki se vraćaju u nastavu nakon što je napuste.

Potpuni nedostatak društvene svijesti i poštovanja prema obrazovanju – obrazovanje je postalo „neisplativo“.

„Već sada nemamo nastavnike za brojne predmete. U škole se sve više zapošljavaju ‘čuvari i kontrolori’, a ne edukatori“, ističe Zubić, upozoravajući da će, ako se nešto hitno ne promijeni, obrazovni sistem doživjeti potpuni kolaps.

Njegove riječi djeluju kao vapaj prosvjetnog radnika koji ne kritizira iz zlobe, već iz ljubavi prema pozivu i brige za budućnost djece.

„Za nekoliko godina, maksimalno 20, više neće biti ljudi koji će učiti djecu. Tada će samo oni s novcem moći plaćati obrazovanje, a ostali… nek glasaju“, zaključuje Zubić s dozom gorčine i ironije.