Njene riječi, prožete tugom, introspekcijom i molitvom, izazvale su lavinu reakcija, podsjećajući na prolaznost života i važnost istinskog življenja – u miru, oprostu i ljubavi.

“Gasulila sam jutros ženu – godinu stariju od mene. Stojim iznad nje, gledam to mirno lice što više ne govori, ne plače, ne moli.

Ko da spava… A znam, neće se više buditi na dunjaluku. (…) To sam mogla biti ja.”

U iskrenoj i potresnoj ispovijesti, Smriko piše o trenutku kada je perući ruke umrloj ženi, osjetila duboku svijest o vlastitoj smrtnosti i krhkosti života.

Njene riječi odjekuju među čitaocima koji se prepoznaju u svakodnevnim odgađanjima, neriješenim odnosima i zaboravljenim trenucima bliskosti.

“Ne brojiš godine, brojiš posljednje osmijehe, riječi koje nisi rekla, pozive koje si odgađala.”

Objava je izazvala brojne komentare i podijeljena je stotine puta, uz izraze zahvalnosti i suosjećanja:

“Baš tako. Tužno, ali istinito. Blago onom ko je svjestan da je ovo samo prolazna stanica.”

“Poučno… svakom od nas kad pročita. Dajmo pažnju i ljubav dok još imamo priliku.”

Poruka Smrike podsjetila je mnoge da smrt nije nešto što se dešava „tamo nekome“, već realnost s kojom se svi suočavamo. Njena objava završava dovom:

“Allahu, smiluj joj se… A meni podari sabur i pamet da živim svjesno.”

U vremenu kada se mnogi gube u trci svakodnevnice, ovakva svjedočanstva vraćaju fokus na ono što je zaista važno – biti čovjek, biti zahvalan, i ne ostavljati ništa nedorečeno.

Jer život je kratak. Vječnost nije", zaključuje Smriko.