Do izbora je još godinu dana, a njegova preuranjena kampanja i medijski presing prema strankama Trojke u prvom redu imaju za cilj da javnosti - i domaćoj i stranoj - poruče da je on osobno kao političar još živ i u punoj snazi, te da oni koji potenciraju njegovo političko penzionisanje kao gotovu stvar, imaju krivu procjenu.

Izetbegović, tako, jeftino glumata nekakvog mudraca s vizijom, dok istodobno prešućuje i maskira procese i dešavanja na javnoj sceni koji mu nikako ne idu u prilog.

Iako je to u više navrata u posljednjih desetak godina obećavao, on nikada nije proveo ideološko i kadrovsko pročišćavanje stranačkih redova, niti se odrekao stranačkih metuzalema i pratećih tajkuna izraslih na temeljima kriminalne poslijeratne privatizacije. Naprotiv.

Čak su i kozmetičke promjene koje su u krupni plan izvukle Faruka Kapidžića Diu ili Harisa Zahiragića, na primjer, više posljedica narcisoidne želje Sebije Izetbegović da demonstrira vlastiti kadrovski utjecaj i moć unutar SDA, nego što je u pitanju stvarna namjera da se politička štafeta, koju su ona i njen suprug nasljedili od njenog svekra Alije, preda nekome ko ne mora nužno biti dio mladomuslimanskog, porodičnog kruga odabranih i privilegiranih.

I Sebija i Bakir su, dakle, zatočenici stare škole učenja, gdje se ulizice, klimoglavci i oni koje u životu vodi samo goli interes, mnogo više cijene i smatraju korisnijim za očuvanje vladareve lažne veličine i slike u ogledalu, nego oni koji upozoravaju da je car go i da je vrijeme za promjene.

Uostalom, sva relevantna istraživanja i procjene govore da bi SDA bez bračnog para na čelu stranke imala znatno bolji izborni rezultat i koalicioni kapacitet. Također, malo ko vjeruje da Izetbegović mlađi ima realne šanse da pobijedi u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH u oktobru naredne godine - posebno ako mu na crtu ponovo izađe Denis Bećirović - ali to njega ne spriječava da i dalje šiba mrtvog konja.

Drugi, daleko važniji i sudbonosniji previd, koji Bakir uporno pravi u svojim kalkulacijama, jeste očigledna namjera moćnih vanjskih i unutarnjih adresa da se politički prostor BiH, nakon tri i pol decenije dominacije plemenskih vođa i korumpirane nacionalističke vlasti, pročisti i prilagodi novim geopolitičkim okolnostima.

Zašto on ne shvata ili, jednostavno, ne prihvata da je dio paketa u kojem treba i mora otići sa političke scene skupa sa svojim mentalitetskim blizancem Miloradom Dodikom, više je stvar osobnog mazohizma i mesijanske umišljenosti, nego političke naivnosti ili iskrene i “nesalomive” ljubavi prema vlastitom narodu.

Ako se, pak, neko deefovski nabrijano pita gdje je toj političkoj jednačini Dragan Čović, odgovor je da je on puno mudriji i spremniji za neminovni scenario od obojice dugogodišnjih partnera.

Čović, naime, svjestan novih vjetrova, oprezno opipava novu travu na terenu, lagano usporava igru i pažljivo pozicionira HDZ iza evropskih teškaša u napadu. Pritom je bez vidljivog unutarnjeg otpora pripremio mlađu ekipu koja će preuzeti stranku, na sastancima s diplomatima i domaćim akterima na stolicama do njega nema starih “zaslužnika”, a sam je već najavio da neće biti kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Kažu da je vrhunsko umijeće znati prepoznati politički trenutak i napraviti pravo skretanje na političkoj autocesti. Zasada je sigurno da su Izetbegović i Dodik skrenuli krivo - u slijepu ulicu bez rasvjete i bez mogućnosti vožnje u rikverc.