Objavu prenosimo u cijelosti:

- Gospodine…
Izgovara studentkinja – redarka čovjeku krvavog oka koga je par trenutaka ranije udario pripadnik Žandarmerije.
Neko dobacuje “pomozite mu”.
Čovek krvav žurnim korakom odlazi niz ulicu, redarka ide za njim sa flašicom vode.
Gospodine…
Ništa normalnije od toga nema. Čovjek je povređen, treba mu pomoć. Maramica, voda, ruka na ramenu, uteha, ponuda da se pozove hitna pomoć.
Gospodine…
Iz nekog razloga gospodin ne obraća pažnju na redarku, samo mu je stalo da se što prije izgubi odatle.
Ispostavlja se da je gospodin policajac u civilu, da ga je kolega u uniformi greškom udario u glavu, nekoliko minuta kasnije Predsjednik se fotografiše sa krvavim policajcem i objavljuje da je “napadnut od strane boljševičkih plenumaša koji su ga udarili bokserom”.
Gospodine…
Lice krvavog policajca je bezizražajno.
Povrijeđeni je prisutan.
Nije ni bitan on, već samo to krvavo oko. Policajac je prosto dodatni akcesoar povrede koja je značajna Predsjedniku.
Trepni policajac ako si otet.
Na drugo oko.
Lice Predsjednika odaje odlučnost, strogost, riješenost da odbrani državu od “boljševičkih plenumaša koji udaraju bokserom”.
Gospodine…
Ne znamo da li je krvavi policajac sam odlučio da laže ko ga je udario, ne znamo da li je natjeran da prećuti istinu, ne znamo ako je ucijenjen čime je ucijenjen, ne znamo ni kako mu je sad povrijeđeno oko (nadamo se da se oporavlja).
Ali znamo da će ga u godinama koje nailaze, znamo da će ga čak i jednog dana kada ode u penziju, kada bude unucima pričao kako je obavljao težak i opasan posao policajca, mnogo više od te davne povrede peći jedan običan, ljudski, iskren, nevin i dobronamjeran poziv jedne studentkinje – redarke.
Gospodine…

PUMPAJ DOBROTU.

PUMPAJ ISTINU.

DO KRAJA!