Andrija je odlučio studente podržati i na pomalo teatralan način, pa je tako na intervju za emisiju Da sam ja neko došao u kaputu, iako je vani bilo toplo. “Zato što želim da se stekne dojam da mogu svakog trenutka otići. Općenito. Ima veze i s prostorom u kojem jesmo i općenito s prostorima takvim u kojima jesmo”, rekao je Andrija, dodajući da je životna hrabrost zapravo spremnost na odlazak.

“Budući da je nama ovdje u Teatru na brdu stani-pani i da mi svako malo netko prijeti da će me izbaciti odavde, onda je ovo prirodno stanje”, objasnio je za emisiju. Prisjetio se i vlastitih studentskih dana: kad je saznao da se na Cetinju otvara Fakultet dramskih umjetnosti odmah je znao gdje će.

Od glumca Bore Stjepanovića, kaže, naučio je sve: “Od njega sam naučio isto ono što sam naučio od svog oca – biti beskompromisan životni borac. Govorio sam, kad imam neki problem, pa onda sumnjam u vlastitu stvarnost i u mogućnost da je mogu promijeniti, pomislim na Boru Stjepanovića.”

“Kako je Bora, s 50 godina, izgubivši rođenog brata u Sarajevu dok je pekao kruh – ubila ga je bomba – nakon izgorenog stana i tog sramotnog rata – katastrofalnog, odvratnog, koji ljudi neumorno spominju, ne znam zašto i čime se to može ponositi – otišao, napustio cijeli svoj život i s 50 godina došao na Cetinje, gdje nije imao nikoga svoga”, dodao je Andrija.

Prisjeća se i da je Bora tada živio u studentskom domu, zajedno sa studentima, bez krova nad glavom. Govoreći o eventualnim promjenama u društvu od vremena kad je on studirao pa do danas, tvrdi da se zapravo ništa nije promijenilo.

“Suštinski, ovo su takva vremena – od devedesetih pa do danas, nažalost, ništa se nije promijenilo. Nigdje nismo otišli. Nigdje nismo stigli. Možda je ovaj trenutak sada da se izborimo – kada se, kako ja to zovem, događa brušenje demokracije, kada mladi ljudi pozivaju na odgovornost institucija. Sada se moramo izboriti, vratiti svoj kulturni identitet”, zaključio je Andrija.