Joška Broz nas je napustio u večernjim satima, a s njim, kako mnogi smatraju, završava i jedno posebno historijsko razdoblje. Bio je neumorni branitelj Titove ostavštine, često izlazio u javnost kako bi razbijao dugogodišnje kontroverze koje su pratile njegovog djeda. Joška je 2005. godine osnovao udruženje građana "Josip Broz Tito" u Beogradu, kojem je bio na čelu do smrti. Bio je predsjednik Komunističke partije i nekoliko puta se vraćao na političku scenu Srbije kroz različite funkcije.

Rođen je 1947. godine u Beogradu. Imao je tri godine kada su mu se roditelji, Žarko Broz i Tamara Veger, razveli. Od tada je, zajedno s mlađom sestrom Zlaticom, živio s djedom Titom i njegovom suprugom Jovankom. Nakon osnovne škole, kratko je pohađao gimnaziju, ali je ponavljao prvi razred. Potom se prebacio u mašinsku školu, a školovanje je završio na Šumarskom fakultetu u Beogradu.

U mladosti je radio kao šumar i metalostrugar, a kasnije je postao Titov pratilac u lovu i nadzornik njegovih lovišta. Kao milicioner u Antidiverzantskom vodu bio je zadužen za sigurnost svoga djeda sve do njegove smrti 4. maja 1980. godine. Nakon toga, bavio se ugostiteljstvom u Beogradu, gdje je vodio restorane „Čuburska lipa“ i „Tito“.

Bio je četiri puta oženjen i imao sinove Nebojšu i Viktora, kćerku Tamaru, te troje unučadi.

Joška je jednom prilikom detaljno opisao posljednji susret sa svojim djedom:

– U svoj toj muci, sjetio se da mi je obećao karabin i pištolj za lov. Pozvao me kod sebe i dao mi ih – ispričao je.

Prisjećao se i Titovih posljednjih dana:

– Ispostavilo se da je operacija urađena prekasno. Gangrena je zahvatila bubrege, uslijedila je sepsa i na kraju vještačka koma... Branko Lalević je isključio aparat tada. Zašto to pričaju? Taj čovjek je mrtav, zašto ga stalno vraćamo iz groba? Sve su to gluposti – rekao je Joška.

Bio je uz Tita do posljednjeg trenutka:

– Sada pričaju da je zvao popove, govorio strane jezike, pjevao kineske i japanske pjesme... Kako da je to radio kad je bio u komi? Nije progovorio nijednu jedinu riječ. Samo mu se, to posljednje veče – to je bila subota – desna obrva mrdnula. U nedjelju ujutro sam krenuo za Beograd da uzmem čiste stvari i završim neke poslove. Čim sam stigao, javili su mi da je umro. Rekao sam da nikome ništa ne govore dok ne stignem nazad. Vratio sam se odmah u Ljubljanu. Ja sam ga stavio u kovčeg i bio prisutan kada je sanduk zavaren – svjedočio je.

Tito je, prema Joškinim riječima, imao samo jednu posljednju želju:

– Stavio sam mu prsten na ruku. Bio je to njegov prsten, poklon od Staljina. Tražio je da s njim bude sahranjen. Kasnije se pojavila kopija tog prstena i prodavala se po Zagrebu – otkrio je.

Joška Broz ostaje upamćen kao osoba koja je čuvala uspomenu na svog djeda, dosljedno i uporno, uprkos brojnim osporavanjima i izazovima.