Smatraju to autori teksta “Balkan: Kako stabilizirati europsko ‘bure baruta'”, Cameron Munter – bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji i Jan Ruzicka – glavni službenik za vanjske poslove u međunarodnoj investicijskoj PPF Grupi, objavljenog na stranicama Svjetskog ekonomskog foruma.

“Daleko od toga da je geopolitička zabit, Jugoistočna Europa je ključni energetski i sigurnosni koridor koji povezuje Europu s Bliskim istokom, sjevernom Afrikom i Kavkazom. Regija je također ključno tranzitno čvorište za energetske cjevovode, trgovačke rute i vojne operacije. Energetska infrastruktura poput Južnog plinskog koridora i plinskog interkonektora Grčka-Bugarska pomaže smanjiti europsko oslanjanje na ruski plin. U međuvremenu, baze Sjevernoatlantskog saveza (NATO) diljem Balkana i luke poput Pireja, Constanze i Rijeke jačaju zapadni strateški utjecaj. Regija također upravlja migracijskim tokovima iz Europe”, naglašavaju.

Ekonomska otpornost i potencijal

Ekonomski gledano, Jugoistočna Europa suočila se sa značajnim izazovima, posebno nakon financijske krize 2008. godine, koja je dovela do razdoblja stagnacije. Međutim, regija je pokazala otpornost.

Srbija je, na primjer, privukla direktna strana ulaganja u sektore kao što su automobilska industrija, IT i telekomunikacije. Sektor mašinerije u Srbiji također je doživio značajna ulaganja globalnih kompanija kao što su Fiat i Bosch, koja su potaknula rast i pozicionirala zemlju kao ključnog igrača u proizvodnji.

Ekonomija Kosova u razvoju nudi rudarstvo, poljoprivredu i potencijal obnovljive energije, pozicionirajući se kao tržište u nastajanju s neiskorištenim resursima.

Strateški energetski koridori regije i njezina uloga kao trgovačkog i logističkog središta dodatno povećavaju njezin ekonomski značaj. Solunska luka i rijeka Dunav povezuju srednju i istočnu Europu s globalnim tržištima. Tekući razvoj prometnih mreža, kao što su paneuropski koridori IV, VII i X, koji povezuju zapadnu i istočnu Europu, naglašava rastuću važnost regije kao tranzitnog i trgovačkog čvorišta.

Ovi infrastrukturni projekti također predstavljaju prilike za suradnju, potencijalno potičući integriranije ekonomske politike i smanjujući dugogodišnja rivalstva.

Uprkos znakovima ekonomske otpornosti, mlađe, obrazovano stanovništvo odlazi u velikom broju, tražeći bolje prilike u zapadnoj i sjevernoj Europi, a Njemačka je glavna destinacija.

Ovaj egzodus potaknut je ograničenim izgledima za zapošljavanje, nižim plaćama i zabrinutošću zbog političke nestabilnosti kod kuće, slabljenja ekonomskog potencijala i sposobnosti regije za inovacije i rješavanje strukturnih izazova, ističu autori, dodavši da to također pogoršava jaz između Jugoistočne Europe i naprednijih dijelova kontinenta.

Rješavanje ovog odljeva mozgova ključno je za osiguravanje održivog ekonomskog rasta i zadržavanje talenata potrebnih za razvoj.

Politička dinamika i izazovi

Drugi dio teksta nudi osvrt na političku situaciju u regiju, s posebnim akcentom na uticaj velikih svjetskih sila u regiji.

Angažman Zapada na Balkanu dugo je bio oblikovan pregovorima o pristupanju EU, koji su postali spori, birokratski i odvojeni od stvarnosti. Proces je godinama u zastoju, stvarajući frustraciju i gurajući neke zemlje – npr. Srbija – prema alternativnim partnerima, uključujući Rusiju i Kinu.

“Najveći neuspjeh EU na Balkanu nije protivljenje, već zanemarivanje. Pregovori Srbije i Kosova zapali su u slijepu ulicu, u kojoj dominira domaća politička pozicija umjesto značajne diplomacije. U međuvremenu, Rusija i Kina iskorištavaju vakuum, koristeći ulaganja, medijski utjecaj i politička partnerstva kako bi stekle utjecaj. Tu mogu uskočiti regionalni igrači poput Češke ili Rumunije. Te zemlje imaju politički kredibilitet u Briselu i na Balkanu, ekonomski interes za regionalnu stabilnost i zajedničko historijsko iskustvo s tranzicijskim ekonomijama i integracijom u EU”, smatraju autori.

Lobirajući unutar EU za fleksibilniji angažman, olakšavajući ulaganja i nudeći diplomatsko posredovanje, oni mogu pogurati regiju naprijed tamo gdje veće sile nisu uspjele, dodaju Munter i Ruzicka.

Najučinkovitiji odgovor na balkansku nestabilnost nije upravljanje odozgo prema dole iz Brisela, već angažman regionalnih aktera od povjerenja. Lokalni igrači u jedinstvenoj su poziciji da pokreću ekonomski razvoj, političku stabilnost i integraciju u EU.

Češka ima jaku diplomatsku prisutnost i dobar ugled u Bosni i Hercegovini i Moldaviji. Hrvatska iz prve ruke razumije balkanske izazove i služi kao model za poslijeratnu integraciju u EU. Rumunija postaje važno vojno i energetsko središte u NATO-u i sigurnosti Crnog mora. Grčka je ključna u regionalnoj trgovini, opskrbi energijom i pomorskoj sigurnosti.

Te zemlje ne nose historijski teret većih europskih sila i mogu se zalagati za reforme, a da ih se ne smatra neokolonijalnim akterima. Njihova ekonomska snaga, diplomatska moć i članstvo u EU čine ih dobro pozicioniranima za suradnju sa svojim balkanskim susjedima na načine na koje veće sile ne mogu.

“Zapad je previše vremena proveo gledajući na Balkan kao na problem s kojim se mora upravljati. Vrijeme je da prepoznamo stratešku vrijednost regije i uložimo u skladu s njom. Balkan može biti motor rasta, sigurnosti i političke integracije za Europu pomovirajem fokusa s pasivne stabilnosti na aktivni angažman. EU mora ponovno razmisliti o svom procesu proširenja, zapadna ulaganja moraju se natjecati s ruskim i kineskim utjecajem, a regionalni igrači moraju preuzeti vodstvo tamo gdje Brisel nije uspio. Ako se pravilno angažira, Balkan nije prepreka Europi – on je dio rješenja”, zaključuju.