Na sastanku sa delegacijom iz RS-a, predvođenom predsjedavajućom Vijeća naroda Srebrenkom Golić, Lukašenko je istakao bliskost Bjelorusije sa srpskim narodom i izrazio razumijevanje za "nedostatke" Dejtonskog sporazuma, čime je implicitno podržao narativ o ugroženosti RS-a unutar Bosne i Hercegovine.

Ova otvorena podrška od strane režima koji je i sam pod međunarodnim sankcijama zbog kršenja ljudskih prava i represije prema vlastitom narodu, dodatno baca sumnju na namjere vlasti RS-a. Lukašenkova retorika o "jednom korijenu" i spremnosti na pomoć "koliko god može" zvuči kao prazna fraza, s obzirom na ekonomsku i političku izolaciju Bjelorusije.

Međutim, simbolička vrijednost ove podrške ne smije se zanemariti. Dolazi od autokratskog lidera koji otvoreno prezire demokratske vrijednosti i međunarodni poredak, što savršeno odgovara političkoj klimi koju kreira Milorad Dodik i njegovi saveznici u RS-u. Njihovo nastojanje da oslabe državne institucije Bosne i Hercegovine i stvore paralelne strukture, uz podršku vanjskih aktera poput Lukašenka, predstavlja ozbiljnu prijetnju stabilnosti i miru u regionu.

"Vidio sam ozbiljne nedostatke tog sporazuma. Upozoravao sam svog kolegu i druga Slobodana Miloševića o tome da trebamo biti veoma oprezni zaključujući taj sporazum po nalogu Zapada, Amerikanaca i da on može donijeti mnogo nevolja narodu", naveo je Lukašenko.

Lukašenkovo spominjanje Slobodana Miloševića i Dejtonskog sporazuma, uz kritiku Zapada, pokazuje da on i vlasti RS-a dijele revizionistički pogled na historiju i negiraju odgovornost za ratne zločine i agresiju. Ovakva retorika ne doprinosi pomirenju i izgradnji povjerenja, već produbljuje podjele i tenzije.

Jasno je da se vlasti RS-a osjećaju ugodno u društvu autokratskih režima, što dovoljno govori o njihovim demokratskim kapacitetima i viziji budućnosti Bosne i Hercegovine. Podrška Lukašenka, "posljednjeg evropskog diktatora", samo dodatno naglašava izolaciju i problematičnost političkog kursa koji slijedi rukovodstvo RS-a.