"Vodio sam jedan slobodni, pošteni, normalni život. Bez ograničenja, administrativnih, direktorskih. Cijeli život sam slobodni umjetnik. Crtao sam. Pravili smo nakit, onaj hipi šareni fini, i prodavali smo to po cijelom svijetu. Obilazili smo razne turističke destinacije. Čitavom bivšom obalom smo to prodavali. Bili smo u Španiji, Grčkoj, Portugalu, Skandinaviji. Radili smo tako i putovali od države do države. Radio sam na ulici, svirao gitaru. Nosio sam sa sobom vreću za spavanje, veliko srce i hrabrost. Bilo je raznih iskušenja i na taj nčin se živjelo. Bile su gitarijade, slušali rock muziku", kaže na početku razgovora za Source Ivica Valenta. 

Ugledao se na mlade sa zapada koji su svoj bunt i neslaganje s tada aktualnim političkim stanjem, ratom Amerike koji je vodila u Vijetnamu, odlučili pokazati drukčijim načinom života. Parolom ‘vodimo ljubav a ne rat’. 

"Kada sam obišao svijet, onda smo nekoliko nas istomišljenika oraganizirali prvu hipi komunu u našoj zemlji. Živjeli smo u jednom selu, pomagali svima. Ljudi su nas zavoljeli. Imali smo i malo dijete pa su nam stanovnici donosili mlijeko i namirnice. Živjeli smo, radili, prodavali. Kao i svi drugi ljudi. Među nama je bilo ljudi koji su završili akademije, filozofa, slikara. Nismo se libili nikakvih fizičkih poslova", priča Valenta.

U selu Vlahovići podno Vlašića imali su hipi komunu, u kojoj su živjeli kao pripadnici tog pokreta. Bili su vegetarijanci deset godina. Ta hipi komuna bila je druga u bivšoj Jugoslaviji, prva je bila u Sloveniji.

Tadašnje vlasti mislile  su da oni kvare mladež. Znala ih je privoditi milicija. No Ivica kaže da oni nikada nikome nisu napravili problem. 

"Nikoga nismo napadali niti su nas ljudi napadali. Ali tako je to bilo, malo neobično. Čupavci, duga kosa, duga brada. Mala netrpeljivost na pogled. No, nikad mi nismo pravili nikakve probleme. Uvijek sam vjerovao u Boga, odgojen sam tradicionalno. Nikada se nisam ni s kim posvađao. Živio jedan slobodan i miran život", kaže Ivica.

Slušali su danima radi 'Luxembourg', kao i druge progresivne radiostanice, koje su emitirale muziku buntovnika, kaže Ivica, kojeg u Travniku zovu i Bulaja. 

"Imao sam priliku raditi na filmu, pomagao sam snimatelju filma 'Bitka na Neretvi'. Upoznao sam Veljka Bulajića, slavnog redatelja i tu ekipu. Nismo bili prijatelji, ali sam na neki način bio dio te ekipe, te tako je došlo do nadimaka Bulaja", priča Valenta. 

U svojoj kući Valenta je otvorio muzički klub, u koji često navrate njegovi prijatelji da nešto odsviraju ili na čašicu. Među njima je Seid Memić Vajta, te profesor Besim Spahić i mnogi drugi. 

"Imao sam porodicu, trenutno sam sretno rastavljen. Hodalo se, bilo je žena, svega. U ono vrijeme žene su bile drugačije. Bio sam ulični svirač i tu su se dešavale vrhunske ljubavi. Imam 66 godina. Bog nam je dao karizmu i to je najveći Božji dar. Ima i ona 'latin lover'", kaže sa osmijehom Valenta. 

Travničanin je cijeli život nešto radio i stvarao, ali nema ni dana radnog staža. Prošle godine je od države dobio socijalno i zdravstveno osiguranje.

Ovaj rođeni hipik, i danas kao i u mladosti, piše pjesme i svira na gitari. Teme su ljubav i samo ljubav. Prema svemu što nas okružuje. Žalio je da njegovim stihovima ovu priču i završimo.

Ovaj život skromno živim. Slobodan ko ptica, ja se sebi divim. Sve sam pjesme svoje rajo vama dao, a nisam se nikad pokajao. A iz duše svoje zapjevat ću vama, rock end roll je ljubav najveća na svijetu, svijet što joj se divi, tako moja pjesma samo za Bosnu živi. Bosna ti je ko ptica u letu, kad bulbul pjeva na beharu cvijetu. Nikad te niko neće voljeti ko je, Bosno moja i Hercegovina. 

(Alen Avdić)