Članovi Općinskog vijeća Novo Sarajevo usvojili su  ime sa 17 glasova za, 12 glasova protiv i jednim suzdržanim. Protiv naziva "Novo Sarajevo" glasali su vijećnici Naše stranke, SDP BiH, Građanskog saveza BiH i Demokratske fronte, jer su željeli da se dvorana zove "Goran Čengić". 

"Nije me to povrijedilo. Nisam ni očekivala, jer se to unedogled rastezalo već godinama. Ja sam i znala da neće se ispuniti ono što mi je Koldžo obećao i što imam pismo gdje kaže da će se dvorana zvati "Goran Čengić". Uopšte me nije pogodilo, pravo da vam kažem. Drago mi je da se to završilo, a Goran ima od grada Sarajeva kao pravednik priznanje. Da je sav svijet pod mojim nogama i da mi daju ne znam šta, meni je sasvim svejedno, jer njegove oči više neću vidjeti. Za mene je prestalo sunce da sija odavno. Eto, kada ima boljih, neka njima daju. Ima zlonamjernih koji kažu da je Goran niko. Neki dan jedna prijateljica kaže da je Goranov otac bio komunista a ja Srpkinja, pa zato ne daju.  Ja kažem da ne mogu to da prihvatim i ne doživljavam to tako, ali ljudi su skloni nepravdi i šta se tu može. To je jedna enigma. Nije mi jasno zašto se njemu ta dvorana ne da. Bio je sportista, bio je junak", kaže za Source Nataša Čengić.

Ime Gorana Čengića je predloženo još 2008. godine na Općinskom vijeću Novo Sarajevo, a pomenutu inicijativu podržao je načelnik Nedžad Koldžo.

"Zaista sam sasvim hladna i dosta mi je tog poniženja hoće li biti ili ne. On je moje dijete koje je nestalo, samo nepravda boli. To je nepravda. Goran je Sarajlija. Zar dvorana nije na Grbavici, kakvo Novo Sarajevo.  Da su barem dali nekom drugom heroju.Na sreću,  imam dva prekrasna unuka, Goranova sina, i oni su se tako pametno uzdigli iznad toga da ne možete vjerovati. Ne daju meni da se sikiram i da razmišljam o tome. Drže se zaisita dostojanstveno", priča Nataša. 

Goran Čengić je u SFRJ bio poznat kao jedan od najboljih rukometaša. Stradao je početkom opsade Sarajeva kada je 14. juna 1992. godine od velikosrpskih ubica bezuspješno pokušao spasiti komšiju Husniju Ćerimagića. Obojicu je na Trebević odveo i ubio danas osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko. 

"Ja sam slomila kuku i već šest godina nisam izašla iz sobe. Imam sina sa posebnim potrebama, prema tome jako sam preokupirana pa i ne mislim o tome mnogo. Hvala Bogu ja i moj Roćko egzistiramo i ništa nas više ne zanima. Eto ima dvorana koja se zove tako kako se zove, samo mogu reći da se zove nikako. Da se barem zove po nekom sportisti. Mogli su je dati i Aleksiću. To je stvarno spuštanje", kaže na kraju Čengić.

Detaljnu priču koju smo radili prošle godine o porodici Čengić možete pogledati na videu ispod.

Novinar: Alen Avdić