Kažu da samo ljubav može prevazići životne prepreke i probleme. S toga ne bi trebala da bude čudna ljubav Bosanca i Filipinke bazirana u BiH, međutim jeste. Izaziva pažnju i djeluje zanimljivo odmah na prvu.

U selu Donji Smrtići nadomak Prnjavora, svoju ljubavnu priču žive Bosanac Slaven Sibinčić i Filipinka Ivy Sibinčić.

"Nije ništa znala o Bosni. No nije joj bio problem da dođe. Bez imalo razmišljanja je krenula sa mnom. Prvi put je sada vidjela snijeg i obradovala se tome. Moji su je dobro prihvatili. Nije im smetalo što je Filipinka, samo da se oženim. Kažu 'Sine ženi se, makar i crna ciganka bila'. Jer ako se do tridesete ovdje nisi oženio, gotovo je kažu. Uklopila se uglavnom dobro. Ja trenutno radim, ona oko kuće pomalo i tako. Imam farmu, stoku, nije joj to smetalo uopšte. Kod njih je mentalitet drugačiji. Naše djevojke se plaše farme i stoke, pa teže tome da žive u u gradu, neće da  bude na selu i imaju životinje. Ona  na to gleda kao da imamo hranu, normalno je ako živiš na selu da imaš i stoku da možeš pristojno živjeti. Mi smo uzeli sve od Zapada i sve je sramota", kaže Slaven za Source.

Zbog njega je napustila porodicu i preselila se u selo koje se nalazi u zemlji za koju nikada nije ni čula. No nije im jednostavan put do Bosne bio nakon vjenčanja na Filipinima.

"Fino su me prihvatili njeni, bilo je odlično. Veliki su Filipini, milioni stanovnika. Ne možeš u bilo kojem segmentu povezati sa nama. Uglavnom njeni su sve prihvatili potpuno normalno. Nakon vjenčanja ja sam se vratio u Bosnu. Ona je ostala jer je morala vizu za Bosnu dobiti. Proces dobijanje papira i sve to  je bio komplikovan, jer nema tamo bosnanske ambasade, a ovdje nema filipinske. Tamo je najbliža u Maleziji, a ovdje u Bukureštu. Uglavnom dobila je vizu na šest mjeseci, pa je prešla ovamo. Produžujemo uglavnom sada vizu dok ne dobije stalnu na osnovu braka", priča nam Slaven.

Njihova ljubavna priča počela je prošle godine na kruzeru. 

"Radio sam na kruzeru u Americi nekih par mjeseci, a onda je kruzer došao u Evropu. Na istom kruzeru je bila i Ivy. Ona je radila kao kuharica, a ja sam bio u magacinu. Sreli smo se , upoznali i tako je započela naša ljubav. Otpočeli so vezu, no ona je nakon dva mjeseca imala problema sa okom pa je morala otići kući. Nakon što je to izliječila trebala je da se vrati, no američka kompanija te ne vraća na posao nakon liječenja. Onda sam ja nakon isteka mog ugovora odlučio otići na Filipine do nje. Tamo smo se vjenčali i tako je nastala naša ljubavna priča", kaže Slaven.

Različita su mišljenja o radu na kruzeru i različite informacije dolaze. Jedni kažu da se ogromni novci mogu zaraditi, drugi pak kažu kako to nije tako plaćen posao. Ni Slavenovo iskustvo nije ohrabrućuje za one koji pomišljanju na odlazak na kruzer.

"Nisam išao preko agencija, nego direktno sam našao firmu. Firma koju sam našao plaća kartu, vizu, ljekarsko. Predao sam papire, nakon tri dana sam dobio poziv iz Makedonije da imam intervju  preko skypea. Dobio sam posao i nakon godinu dana stigli su papiri pa sam otišao. Što se tiče rada, kuhinja je najgora. Tu se najviše radi. Stalno su na nogama. Što se tiče love, konobari najviše uzimaju, zbog gostiju koji ostavljaju bakšiš. Ja sam radio u magacinu, nije neka para, ali je uredu. Nekih 800 dolara sam zarađivao. Sve zavisi koja je kompanija, koji brod, gdje plovi brod i tako dalje. Ako si konobar i brod plovi po Evropi onda nema bakšiša. U Americi ostavljaju bakšiš i tamo je dobro. Zavisi i od poslovođe", kaže nam Sleven.

Uglavnom, sada je sretan sa svojom Filipinkom na selu u Prnjavoru. Snaha se u kući Sibinčića brzo uklopila. Brinu se o ovcama i kokama, šetaju, uživaju u snijegu i domaćoj hrani. Ivy kaže da je priroda ove zemlje tako divna, a ljudi ljubazni i duhoviti. S obzirom da je novinarka, pokrenula je i blog na kojem piše o ovim krajevima.

(Alen Avdić)