O Gojerovom stvaralaštvu govorili su dramaturg Borka Pavićević, reditelj Gorčin Stojanović i književni kritičar Saša Ćirić.

Borka Pavićević je za knjigu Summa theatralica kazala da je to knjiga pisana jezikom originala, jezikom koji se govori u pozorištu i koji je smisaono razumljiv i primamljiv.

„Ovo je jezik koji pozorišnu predstavu ne prepričava, već predstavlja s jednom vrlo rijetkom akribijom gdje se, zapravo, govori o cijelom intelektualnom aparatu ili miljeu koji u jednoj predstavi postoji. Zanimljivo je da se u nekim Gojerovim kritikama počinje od scenografije, u nekim kritikama se počinje od teksta, a u nekim od glumca. Svaki put je ta kritika neka dugačija kritika koja na svaki način odgovara tijelu predstave i vodi računa da mene kao čitaoca, kao publiku primami da to gledam“, rekla je Borka Pavićević.

Kroz Summu theatralicu Gojer „vrši svoju slobodu i ne dopušta da mu je drugi otmu i zato on nema problem da vrlo oštro i beskompromisno kaže kako stoje stvari. Tim svojim integralističkim pristupom Gradimir Gojer, zato što je reditelj, ide ka cjelini i traži je, pa ako i ne nađe cjelinu, nađe onaj neki detalj koji bi mogao biti sinegdoha ili nešto od čega je cjelina mogla nastati“, veli Gorčin Stojanović, a temu Gojerovog jezičkog stila on karakteriše na sljedeći način:

„Gojer umije da prepozna tačno ono što je potrebno i da zatim to napiše jezikom koji je zbilja srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, možemo ga zvati kako god hoćemo, ali jezikom u kojem kad je nešto drugojačije, a kad je nešto drugačije, to je drugojačije nego kada je drukčije, pa je to jedno božanstveno bogatstvo, da sinonimi nikada nisu kod Gojera sinonimi, nego riječi za koje, kada uđete u taj jezik vi tačno znate o čemu se radi i zašto je baš ta riječ upotrijebljena.“

Sam autor je skrenuo pozornost na činjenicu da u teatru danas uopće postoji problem pisanja i da se tu ne radi samo o problemima pozorišne kritike: „Oni ljudi koji danas pokušavaju da nešto o teatru pišu, oni su dragocjeni već po tome što pišu, jer je teatar jedna zanemarena stvar u društvu. Ne samo finansijski, ona je prije svega spisateljski zanemarena.“

Književni kritičar Saša Ćirić Gojera je predstavio kao: „tradicionalnog pjesnika koji prati tradiciju od romantizma do nasljeđa modernizma, uspostavljajući dijalog s pjesničkim veličinama od Dantea i Petrarke do nekih pjesnika koji pripadaju srpskom pjesništvu. Dobar dio pjesama kao da dolazi iz neke antičke tradicije, one predstavljaju dnevničke zapise nastale prilikom putovanja ili na određenim mjestima, od Italije, pa preko naših krajeva. I tu Gojer uspostavlja jedan dobar i plodonosan odnos između duha mjesta i duha same pjesme.“

Iako zbog spriječenosti nije mogla prisustvovati promociji direktorica Gariwo Svetlana Broz poslala je pismo u kojem pozdravlja Goejrove jubileje, četrdeset godina rada u teatru i dvadeset godina spisateljskog djelovanja: „Kao ilustraciju Gojerovog neumornog i nepresušnog rada navešću da je samo u posljednja četiri mjeseca Gojerova knjiga Summa theatralica nagrađena Nagradom okruglog stola kritike Festivala kamernnog teatra „Riste Šiškov“ u Strumici, Makedonija; po Gojerovom libretu Đelo Jusić komponirao je muziku, a Narodno pozorište Sarajevo imalo je praizvedbu baleta Omer i Merima, a nedavno je u Sarajevu održana i premijera predstave Dobri ljudi u vremenu zla, u adaptaciji i režiji Gradimira Gojera.

Čestitam i zahvaljujem Gradimiru Gojeru na oba velika i značajna jubileja; na upornosti i istrajnosti; na borbenosti i neodustajanju; na umijeću i talentu; na ljubavi i poštovanju prema knjizi, ali i prema čitaocima; na ushićenju i životnom smislu koji nalazi u teatru, gdje ga dijeli s gledaocima; na biserima koje je poklanjao i prosipao, i, naravno, na ovim posljednjim biserima, koji, sigurna sam, stižu u prave ruke“, zaključila je Broz, navodi se u saopćenju Press služba NVO Gariwo.


(Fena)