"Zajedno za trans prava" slogan je Pridea koji se održavau Zagrebu. Leo Mikac, student i transrodni muškarac, za N1 Hrvatska je otkrio kako je prošao tranziciju, psihološki i fizički, kako je to prihvatila njegova obitelj, a kako društvo, i kako se stvarno osjećaju osobe koje se odluče na ovaj dugotrajan i mukotrpan postupak.
“Transrodni sam muškarac”, predstavio se Leo Mikac i pojasnio: “Transrodnost je pojam kad se osoba ne poistovjećuje sa spolom koji je upisan pri rođenju. Meni je upisano da sam rođen u ženskom rodu, ali to nije stvarna slika mene.”
Na pitanje kad je to i kako shvatio, opisao je:
“Shvatio sam to u predškolskoj dobi. Otkrio sam to gledajući crtić Pinokio i kad je vila rekla – ‘ti si sad pravi dječak’, shvatio sam da se ugodnije osjećam u muškim ulogama, muškoj odjeći, stalno sam bratu krao odjeću. Nije mi tad to bilo kristalno jasno dok nisam došao studirati u Zagreb. Kroz osnovnu sam se puno preispitivao, u srednjoj sam se trudio više biti u tom rođenom rodu, ali jedva sam čekao da pobjegnem i maknem se iz te okoline i krenem u tranziciju.”
Otkrio nam je da je preispitivanje trajalo do kraja srednje škole. Najviše ga je bilo strah gubitka zajednice, odnosno ljudi kojima je okružen. Opisuje i trenutak kad je definitivno shvatio da želi proći tranziciju:
“Prije početka fakulteta bio sam na kratkom putovanju po Europi, bio sam s prijateljicom koja mi je rekla da probamo pričati tako da razgovaram u muškom rodu. Bilo je nevjerojatno. Osjećao sam se toliko ugodno, slobodno… Kroz cijelo djetinjstvo su me redovno mijenjali za dječaka i to je najčešće bila sprdnja u razredu. Zapravo mi je bio užitak kad me netko vidio kao muškarca.”
“Baka mi je najveća podrška”
Prva je vijest prihvatila baka.
“Baka mi je najveća podrška, odmah me prihvatila”, kaže Leo Mikac i dodaje:
“Oprezno sam pristupio prema njima, napravio sam to na Badnjak, bio je krivi trenutak. Baka je jako htjela da se održi obiteljska večera i nije joj sjelo na prvu. Rekao sam im svima na večeri da započinjem s tranzicijom, da mi nije bitno hoće li podržati ali da mi je bitno da se izjasne žele li pomoći, a rekao sam i da ću promijenti ime pa sam rekao da kažu žele li da promijenim i prezime. Baka je rekla da ćemo poslije o tome. Bilo je trzavica godinu dana, ali danas mogu reći da sam zahvalan svakom članu obitelji, trudili su se stvarno. Vidio se trud, dao sam im vremena.”
Ukratko je otkrio kako je zapravo izgledala tranzicija:
“Tranziciju sam počeo 2019. Šest mjeseci psihologa, šest mjeseci psihoterapeuta, pa endokrinolog. Socijalnu tranziciju i kad sam počeo uzimati hormone, tijelo mi se počelo mijenjati, to sam odradio u lockdownu. Bilo mi je užasno teško, sam u sobi, ali s druge strane nisam se nikom morao objašnjavati. Papire sam dobio krajem 2020., a operaciju sam zbog covida morao još čekati. Može se obaviti samo u KB Dubrava, ali se odgađalo. Javio sam se drugim bolnicama i dobio sam odgovor s Rebra. Doktor mi je dao termin za mjesec i pol dana. Predivno sam se osjećao nakon operacije. Samo sam prešao po prsima, prvi put sam se nakon puberteta osjećao ugodno u svojoj koži.”
(Admir O.)