Inače, COP Konferencije se održavaju redovno od 1992. godine kada je donesen prvi Klimatski sporazum Ujedinjenih nacija u Rio de Janeiru (Brazil) na samitu poznatom i kao tzv. Zemaljski samit i zamišljene su kao mjesto na kojem se vlade država dogovaraju o klimatskim politikama kojima se ograničava globalni porast temperature kao i prilagođavanje utjecajima povezanim sa klimatskim promjenama.

Slabost ove konvencije, koja je primijećena već tada, a posebno je uočljiva danas, jeste što ona ne postavlja obavezujuće okvire povodom emisije stakleničkih gasova za pojedine države, kao ni mehanizme sprovođenja! Ona nameće državama obaveze da sakupljaju i dijele informacije o emisiji gasova koje izazivaju efekat staklene bašte, o nacionalnim politikama i praksi rješavanja problema emisije, kao i da pružaju finansijsku i tehničku pomoć zemljama u razvoju i da sarađuju u pripremama za prilagođavanje uticajima klimatskih promjena.

Ipak, po čemu je ovogodišnji COP drugačiji od dosadašnjih? Po tome što se već sada može izvući siguran zaključak da zacrtani međunarodni cilj da se porast prosječne globalne temperature zadrži ispod nivo od 1,50 C u odnosu na predindustrijski period neće i ne može se ostvariti! Naime, tri od pet vodećih svjetskih naučnih istraživačkih timova ističu da je 2024. godina najtoplija godina zabilježena do sada. Dani 21., 22. i 24. juli ove godine su bili najtopliji dani ikada registrovani u svijetu. Posljednjih deset uzastopnih godina već su bile deset najtoplijih godina ikada zabilježenih do sada, od kada se redovno prate temperature.

Znajući za ove podatke i sam generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Gutereš skrenuo je pažnju u svom uvodnom obraćanju čelnicima država na ovogodišnjem COP-u da „samo oni mogu pobijediti sat od 1,50 C“ i priznao da planeta Zemlja prolazi „masterclass u uništavanju klime“! Ovo je još samo jedna u nizu izjava i vapaja generalnog sekretara o stanju klime.

Također, polovinom ove godine izjavio je da se milijarde ljudi suočavaju sa epidemijom ekstremnih vrućina i da je čovječanstvo žrtva „ekstremne toplotne epidemije“. I tada je pozvao po ko zna koji put čelnike zemalja da preduzmu konkretne mjere za ograničavanje uticaja toplotnih talasa koji se povećava zbog klimatskih promjena: „Ako postoji jedna stvar koja ujedinjuje naš podijeljeni svijet, to je da je sve toplije...“.

Evidentno je da se nastavlja stara ustaljena praksa da se velika većina država samo deklarativno zalažu za smanjenje potrošnje fosilnih goriva, jer bez obzira što su i zvanično pristale i potpisale dokumente da napuste ovaj vid izvora energije i da njihove industrije pređu na obnovljive izvore (vjetar i sunce prvenstveno), i u ovoj godini će biti probijeni rekordi u emisijama stakleničkih gasova u atmosferu, a koji se smatraju glavnim uzročnicima stvaranja efekta staklene bašte.

Dojam je da je cilj od 1,50C sada samo retorički ali ne i praktično dostižan. Ono što je sigurno jeste da se moraju smanjiti emisije stakleničkih gasova, jer jednom kada prestanemo zagrijavati planetu, to će biti bolje i za nas ljude i za sam ekosistem u kojem živimo.

I ako mislimo da je svejedno da li se radi o povećanju od 1,50 C ili 2,0 C i da su to male razlike, u velikoj smo zabludi. Naime, sami geološki zapisi o Zemlji nam govore da promjene od samo pola stepena u prošlosti su imale velike posljedice po ekosistem i atmosferu planete, tako da je svako nastojanje i borba da se ograniče emisije stakleničkih gasova bolja nego da dosegnemo prag od 2,0 C kada bi posljedice po život na Zemlji bile katastrofalne.

Naime, sa povećanjem od 1,50 C predviđa se da će koralni grebeni širom svijeta dalje opadati za 70-90%. Sa povećanjem od 2,0 C procjene su da će koralni grebeni smanjiti se za više od 99%, što predstavlja nepovratni gubitak u mnogim morskim i obalnim ekosistemima. Arktički okean uz povećanje od 1,50 C će ostajati jednom u stotinu godina bez leda u ljetnom periodu, dok uz povećanje od 2,0 C mogao bi ostati bez leda jednom u svakih deset godina, što bi imalo za rezultat i promjene u morskim strujama, koja uključuje i Golfsku struju koja donosi toplo vrijeme za sjeveroistok SAD i u Evropu. Već sada Golfska struja je najslabija u više od hiljadu godina. U ovom momentu, ukoliko ne ispunimo obećanja data u Pariskom sporazumu, i nastavi se sa dosadašnjom praksom emitiranja prosječno 51 milijarde tona stakleničkih gasova svake godine u atmosferu, na sigurnom smo putu za zagrijavanje od 3,0 C do 3,2 C, sa čime rizikujemo katastrofalne toplotne talase, poplave, glad, a onda i socijalne nemire u svijetu.

Ovome treba dodati i nedavno okončane izbore u SAD i dolazak Donalda Trampa na čelo ove države, od kojeg se očekuje da ponovo, kao što je to već jednom napravio, sruši klimatske politike i u svome novom četvorogodišnjem mandatu doda novih najmanje 0,040 C svjetskoj globalnoj temperaturi.

I na kraju da citiramo Alexandra De Crooa, belgijskog premijera, koji je na završenom COP29 rekao da „sastanci poput ovih često se doživljavaju kao pričaonice, i da su sami pregovori o klimi daleko od savršenih. Ali ako uporedimo klimatsku politiku sada sa onom od prije deset godina, mi smo u potpuno drugom svijetu“.

U svakom slučaju period koji je ispred nas vrlo je izazovan i ni u jednom slučaju ne očekuje nas obećavajući ishod. Zbog toga je krajnje vrijeme da se i bosanskohercegovačko društvo počne aktivno prilagođavati novonastajućim klimatskim obrascima, jer nesporno je da su procesi nepovratno pokrenuti.

(NAP)