Počeo je ovako kolumnu za izraelski list The Jewish Cornicle britanski novinar, autor i politički komentator Nicholas Cohen. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Zatim pogledaju izraelsku vladu i shvate da se ona njima smije. Zapravo, “smijeh” je preslab izraz da opiše zvuk koji dolazi iz Jeruzalema: to je podsmehljivi, sadistički smijeh koji ismijava muslimanske žrtve genocida.

Ono što u suštini kažu je da, da biste se suprotstavili antisemitizmu, morate podržati antimuslimansku netrpeljivost koja je toliko ekstremna da obuhvata moderni ekvivalent poricanja holokausta.

Ove sedmice održava se izraelska konferencija "Za borbu protiv antisemitizma". Organizator, ministar dijaspore Amichai Chikli, već je vidio kako su svi ljudi sa smislom za decency uništili njegove pozivnice.

Glavni rabin, Sir Ephraim Mirvis, neće doći zbog "prisustva brojnih far-right populističkih političara".

Savjetnik izraelske vlade za antisemitizam, Lord Mann, zajedno sa Bernard-Henrijem Lévyjem, Davidom Hirshom – veteranim aktivistom protiv antisemitističkog bojkota u UK-u – i mnogim drugima, pogledao je što Chikli planira i zgroženi su.

Izraelska vlada je napunila konferenciju predstavnicima desničarskih i far-right stranaka iz Evrope – od Viktor Orbánove Fidesz stranke u Mađarskoj do Marine Le Pen iz Nacionalne Rally (RN) u Francuskoj.

Možete zamisliti koliko će biti zahvalni RN, koji je osnovao negator holokausta. Zahvaljujući izraelskoj vladi koja "peru" njegov imidž, moći će odbaciti sve optužbe za rasizam i reći da izraelska vlada, ni manje ni više, prihvata da radikalna desnica predvodi borbu protiv antisemitizma.

Poziv Dodiku šokantan, to je sramotan i opasan trenutak

To je sramotan i opasan trenutak. Kao što je Hirsh rekao: "Jasno mi je da je antidemokratsko razmišljanje plodno tlo za antisemitizam i da je najbolji način da se potkopa antisemitizam podržati demokratsko razmišljanje, pokrete i države."

No, nije potpuno iznenađujuće. Netanyahu pokušava izgraditi svoju ličnu moć imitujući Orbána i Donalda Trumpa. Kao i oni, podriva ravnoteže moći koje ograničavaju lidere. U tom smislu, autoritarna desnica u Izraelu, Europi i SAD-u ima zajednički interes.

Međutim, ono što su organizatori konferencije učinili sljedeće, bilo je zaista šokantno – čak i za nekoga poput mene, ko je mislio da je sve već vidio.

Pozvali su Milorada Dodika, predsjednika srpske vođene Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, da govori.

Nikada čuli za Dodika ili njegovu balkansku državnu jedinicu? Dopustite da vas informiram. Prije ruske invazije na Ukrajinu, najbliže što je Europa došla ponovnom doživljavanju Holokausta bila su ratna dešavanja u bivšoj Jugoslaviji. Zemlja se raspala početkom 1990-ih, dok su nacionalisti počeli razdvajati teritorije. Slobodan Milošević je poticao napad Srba na bosanske muslimane i pomogao da "etničko čišćenje" – taj eufemizam za masovno premještanje i ubijanje – postane svakodnevni izraz.

Milošević je umro u svojoj ćeliji. Bio je na suđenju u to vrijeme, optužen od strane Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju za 66 zločina protiv čovječnosti, genocid i ratne zločine protiv Hrvata i bošnjačkih i albanskih muslimana.

Dok su se masakri dešavali, moji kolege Ed Vulliamy sa The Guardian-a i Penny Marshall iz ITN-a su otkrili srpske koncentracione logore u Bosni. Mršavi muškarci su gledali u svijet iza bodljikave žice. Godine 1995. Srpska vojska pod Ratkom Mladićem ubila je 8.000 muškaraca iz Srebrenice. Čim su zločini postali poznati, počelo je poricanje. Britanski ljevičari – koji su, u savršenom potvrđenju teorije potkove, završili na radikalnoj desnici – poricali su slike logora kao laži.

Srpske vlasti negirale izvještaje o genocidu u Srebrenici

Srpske vlasti su tvrdile da su svi izvještaji o genocidu u Srebrenici bile laži.

Dodik je izgradio svoju moć i popularnost povećavajući poricanje genocida. Rekao je Srbima u svom dijelu Bosne ono što su htjeli čuti – da se genocid u Srebrenici "nije desio". Kako su laži o zločinima protiv bosanskih muslimana iz 1990-ih počele izlaziti, sjećam se da sam rekao Vulliamyju da je ovo sigurno bilo kao kada su nacisti prvi puta poricali vijesti iz Auschwitza.

Postoji posebna okrutnost u obmanama poricatelja. Oni govore porodicama mrtvih da nije bilo ubica, i stoga nije bilo ni žrtava. Ismijavaju ih sa najokrutnijim lažima koje mogu smisliti.

Jean-Paul Sartre je bio u pravu kada je rekao o antisemitskim snagama iz nacističke ere da "uživaju u djelovanju loše vjere, jer ne žele uvjeriti zdravim argumentima, nego zastrašiti i zbuniti".

On bi mogao govoriti o Miloradu Dodiku i svim zapadnim ljevičarima koji su ismijavali mrtve muslimane iz balkanskih ratova.

Takva je osoba koju Izrael smatra dostojnom pozivnice na konferenciju koja osuđuje antisemitizam. Zamislite koliko je izraelska vlada uložila truda da pronađe njega.

Šta bi muslimani trebali misliti o ovome?

Šta bi muslimani – ili bilo ko sa smislom za ljudsku patnju – trebali misliti o ovome? Da izraelska vlada sada postaje toliko ekstremna desničarska vlast da smatra ghouls koji poriču masovno ubijanje muslimana kao saveznike u borbi protiv antisemitizma?

Zaista, volio bih čuti objašnjenje izraelske vlade jer u ovom trenutku njihovo ponašanje čini se sramotnim do neopisivih granica.