Ovaj veliki i sve izraženiji fenomen, poznat kao Južnoatlantska anomalija (SAA), već dugo intrigira i zabrinjava naučnike, a posebno istraživače NASA-e.

NASA-ini sateliti i svemirske letjelice su posebno osjetljivi na oslabljenu magnetsku jačinu unutar ove anomalije, što ih čini ranjivima na naelektrisane čestice koje dolaze sa Sunca, piše Science Alert.

"Udarna rupa" u svemiru

NASA opisuje Južnoatlantsku anomaliju kao neku vrstu "udubljenja" u Zemljinom magnetnom polju ili čak "rupe na putu" u svemiru. Iako ovaj fenomen ne utiče značajno na život na Zemlji, situacija nije ista za satelite i svemirske stanice koje prolaze kroz ovu regiju dok kruže u niskoj Zemljinoj orbiti.

Kada sateliti prolaze kroz SAA, oslabljeno magnetno polje znači da su njihovi elektronski sistemi izloženi visokoenergetskim protonima sa Sunca. Ove čestice mogu izazvati kratke spojeve i kvarove na uređajima, a ponekad čak i trajna oštećenja ključnih komponenti. Zbog toga operateri satelita često isključuju sisteme dok letjelice prolaze kroz ovu zonu kako bi smanjili rizik od oštećenja.

Jedan od glavnih razloga zbog kojih NASA detaljno prati SAA jeste upravo zaštita svemirskih misija. No, osim toga, ova anomalija predstavlja i jedinstvenu priliku za proučavanje kompleksnih i slabo razumljivih procesa unutar Zemljinog magnetnog polja.

Šta uzrokuje Južnoatlantsku anomaliju?

Geofizičar Terry Sabaka iz NASA-inog Centra za svemirske letove "Goddard" objašnjava da se Zemljino magnetno polje formira kao rezultat složenog djelovanja različitih izvora električne struje.

Glavni izvor polja dolazi iz ogromnog oceana užarene, rastopljene željezne mase u Zemljinoj vanjskoj jezgri, koja se nalazi na hiljadama kilometara ispod površine. Kretanje te mase stvara električne struje koje formiraju Zemljino magnetno polje, ali ovaj proces nije uvijek ujednačen.

Naučnici vjeruju da postoji ogromni rezervoar guste stijene, poznat kao Afrička velika zona niske brzine smicanja, smještena oko 2.900 kilometara ispod afričkog kontinenta, koji remeti stvaranje magnetnog polja. Taj poremećaj, u kombinaciji s nagibom Zemljine magnetne ose, uzrokuje slabljenje polja i stvaranje Južnoatlantske anomalije.

Anomalija se pomjera i mijenja oblik

Iako još uvijek postoje mnoge nepoznanice oko SAA, naučnici stalno otkrivaju nove detalje o ovom fenomenu.

Na primjer, istraživanje NASA-inog helirofizičara Ashleyja Greeleyja iz 2016. godine pokazalo je da se SAA postepeno pomjera, što je potvrđeno kasnijim podacima prikupljenim pomoću CubeSat satelita 2021. godine.

No, to nije sve. Anomalija se ne samo pomjera, već se i dijeli na dva dijela. Istraživači su 2020. godine otkrili da se SAA razdvaja u dvije zasebne ćelije, od kojih svaka predstavlja poseban centar minimalne magnetske jačine.

Šta to znači za budućnost SAA? Još uvijek nema jasnog odgovora, ali postoje dokazi da ovaj fenomen nije novijeg datuma.

Jedna studija objavljena u julu 2020. sugeriše da Južnoatlantska anomalija nije samo privremeni fenomen, već da je riječ o ponavljajućem magnetnom događaju koji možda postoji već 11 miliona godina.

Ako je to tačno, to znači da SAA nije predznak skorog preokreta Zemljinog magnetnog polja, procesa koji se dešava svakih nekoliko stotina hiljada godina.

Uticaj na auroru i buduća istraživanja

Najnovija istraživanja objavljena 2024. godine otkrila su da SAA utiče čak i na pojavu aurore na Zemlji, što je dodatno povećalo interes naučne zajednice.

Iako je još mnogo pitanja bez odgovora, jedno je sigurno: NASA pažljivo prati Južnoatlantsku anomaliju i koristi sve svoje resurse kako bi bolje razumjela ovaj neobični fenomen.