Ovaj sve veći fenomen, poznat kao Južnoatlantska anomalija (SAA), već godinama fascinira i zabrinjava naučnike – a naročito istraživače iz NASA-e.

Svemirske letjelice i sateliti američke svemirske agencije posebno su ranjivi unutar ove regije, jer oslabljen magnetni štit izlaže njihove sisteme česticama visoke energije koje dolaze sa Sunca, piše Science Alert.

Anomalija – koju NASA opisuje kao “udubljenje” u Zemljinom magnetnom polju, ili “rupa u svemiru” – ne utiče direktno na život na Zemlji, ali je zato izuzetno problematična za satelite i Međunarodnu svemirsku stanicu (ISS), koji u niskoj orbiti prolaze pravo kroz ovo područje.

Tokom tih prolazaka, oslabljena magnetna zaštita znači da protoni visoke energije mogu direktno pogoditi elektronske sisteme letjelica, što često uzrokuje kvarove, gubitak podataka ili, u najgorem slučaju, trajna oštećenja.

Zbog toga, mnoge agencije rutinski gase određene sisteme prije ulaska u zonu anomalije.

NASA potraga za odgovorima

Praćenje rizika u svemiru samo je jedan razlog zašto NASA prati ovu pojavu – drugi razlog je činjenica da Južnoatlantska anomalija otvara vrata ka razumijevanju jednog od najkompleksnijih prirodnih fenomena.

– Magnetno polje zapravo je rezultat preklapanja više izvora – objasnio je geofizičar Terry Sabaka iz NASA Goddard centra.

Glavni izvor polja jeste tekući okean užarenog gvožđa u vanjskom jezgru Zemlje, na hiljade kilometara ispod površine.

Ali, kako pokazuje anomalija, to polje nije ravnomjerno.

Afrička "gromada" koja mijenja pravila igre

Ispod afričkog kontinenta, oko 2900 km duboko, nalazi se Afrička provincija niske brzine smicanja – ogroman rezervoar guste stijene koji, prema naučnicima, remeti ravnomjernu distribuciju Zemljinog magnetnog polja.

U kombinaciji s nagibom magnetske ose planete, to stvara zonu slabosti – Južnoatlantsku anomaliju.

"Ova anomalija je rezultat slabljenja dominacije dipolnog polja – objasnio je NASA-in geofizičar Weijia Kuang.

U tom području, javlja se lokalno polje suprotne polarizacije, koje drastično umanjuje intenzitet.

Anomalija se pomjera… i dijeli

Iako je nauci još mnogo toga nepoznato o ovoj pojavi, nove studije donose zanimljive uvide.

Istraživanje koje je 2016. vodila NASA-ina heliogeofizičarka Ashley Greeley pokazalo je da se anomalija polako pomjera.

To je potvrđeno i u kasnijim mjerenjima putem CubeSat satelita.

Ali još značajnije – 2020. godine otkriveno je da se anomalija zapravo cijepa na dva centra, svaki sa zasebnim minimumom magnetske sile.

Da li je ovo novi fenomen?

Možda i nije.

Studija iz jula 2020. sugeriše da Južnoatlantska anomalija nije izuzetak modernog doba, već ponavljajući fenomen koji možda postoji i do 11 miliona godina unazad.

Ako je to tačno, moglo bi značiti da anomalija nije signal skorog “flipanja” Zemljinog magnetnog polja – iako su takve zamjene polova historijski zabilježene svakih nekoliko stotina hiljada godina.

Uticaj na polarne svjetlosti?

Najnovije istraživanje iz 2024. otkrilo je da Južnoatlantska anomalija utiče i na aurore (polarne svjetlosti) na Zemlji.

"Iako se anomalija kreće sporo, prolazi kroz promjene u svojoj morfologiji. Zato je izuzetno važno da je nastavimo pratiti – rekao je Sabaka.

– To nam pomaže da pravimo bolje modele i predviđanja.