Priče o napuštenoj, pronađenoj i posvojenoj djeci uvijek su teške i emotivne. Bilo da se radi o djeci u bijelom svijetu, kao u ovoj priči, ili o onima iz naših krajeva, poput dirljive priče o Bosanki koja je odgojila napuštenu djevojčicu – nijedna od njih ne ostavlja nikoga ravnodušnim.

Život Freddieja Figgersa dokaz je da okolnosti ne moraju odrediti našu sudbinu, već da sami imamo moć graditi svoju budućnost. Kada je imao devet godina, dobio je pokvaren računar koji je u njemu probudio ljubav prema tehnologiji. Ta strast kasnije ga je odvela do toga da postane izumitelj, uspješan poslovni čovjek i milioner u svijetu telekomunikacija, piše Dnevno.hr.

Kada je imao samo jedan dan, majka ga je ostavila pored kontejnera u ruralnom dijelu Floride. Nathan i Betty Mae Figgers pronašli su ga i posvojili. Kada je dječak napunio osam godina, počeo je preispitivati svoje porijeklo.

"Dječak iz kante za smeće"

Nathan je radio kao čistač u gradskoj čistoći, a u slobodno vrijeme prikupljao je stare predmete ispred kontejnera, popravljao ih i osposobljavao za upotrebu.

Kada je Freddie jednog dana pitao roditelje o svom porijeklu, otac mu je odgovorio:

„Slušaj, reći ću ti istinu, Frede. Tvoja te biološka majka ostavila, a Betty Mae i ja nismo htjeli da završiš u udomiteljskoj porodici, pa smo te posvojili. Ti si naš sin!“

Freddie priznaje da ga je ta istina tada slomila.

„Kad mi je to rekao, pomislio sam: ‘OK, ja sam smeće’ i osjećao sam se nepoželjno. Ali onda me tata uhvatio za ramena i rekao: ‘Slušaj, nemoj da te to ikada pogodi.’“

Obitelj Figgers živjela je u Quincyju, ruralnoj zajednici s oko 8.000 stanovnika na sjeveru Floride. Nathan i Betty Mae već su bili u pedesetim godinama kada su ga posvojili. Prije njega su odgajali mnogu siročad, ali kada su vidjeli Freddieja, odlučili su da ga zadrže kao svog sina.

Freddie ističe da mu nikada nije nedostajalo ljubavi, ali je nailazio na probleme s drugima koji su znali biti okrutni.

„Djeca su me maltretirala i zvala ‘Beba iz smeća’, ‘Dječak iz kante za smeće’, govorili su mi da sam prljav i da me niko ne želi. Sjećam se kako bih izlazio iz autobusa, a druga djeca bi me jednostavno zgrabila s leđa, bacila u kantu za smeće i smijala se.“

Utjehu pronašao u računaru

Uprkos svemu, Freddie danas s ponosom govori o svojim roditeljima, koje smatra herojima i uzorima.

„Stalno sam gledao svog oca kako pomaže drugima – zaustavljao bi se na cesti da pomogne strancima, hranio beskućnike... Bio je nevjerovatan čovjek, osoba kakva bih i ja želio biti.“

Dok je s ocem obilazio kontejnere u potrazi za vrijednim predmetima koje su ljudi odbacili, Freddie je sve više pokazivao interes za računare.

„Stara izreka kaže: ‘Ono što je za jednog čovjeka otpad, za drugog je blago.’ Oduvijek sam bio fasciniran računarima, ali ih nismo mogli priuštiti.“

Međutim, kada je imao devet godina, ušli su u trgovinu rabljenom robom i pronašli pokvaren Macintosh računar.

„Kupili smo ga za 24 dolara i odnijeli kući. Bio sam nevjerovatno uzbuđen. Čim smo došli, počeo sam ga rastavljati i vidio polomljene dijelove. Imao sam pištolj za lemljenje, stari radio i satove, pa sam izvadio dijelove i zalemio ih na matičnu ploču.“

Nakon čak 50 pokušaja, uspio je pokrenuti računar. Taj trenutak promijenio mu je život.

„Taj računar učinio je da nestane sva bol koju sam osjećao zbog maltretiranja. Kad god bi mi bilo teško, govorio sam sebi: ‘Samo dođi kući i igraj se s računarom.’“

Već s 12 godina popravljao je računare u školskom laboratoriju, a ubrzo je dobio plaćeni posao – popravljao je računare za satnicu od 12 dolara. Uz taj novac, čak je razvio računalni program za praćenje pritiska gradskog plina, vrijedan 600.000 dolara.

Njegov otac Nathan bi ga često čekao na autobuskoj stanici kako bi ga ispratio kući, ali ni to nije spriječilo zlostavljače. Rugali su se i njemu govoreći:

„Haha, vidi starca s kantom!“

Odan roditeljima do kraja

Sa 15 godina odlučio je napustiti školu i pokrenuti vlastiti posao, iako njegovi roditelji nisu bili oduševljeni tom idejom.

Njegov prvi veliki izum inspirisan je ocem Nathanom, koji je bolovao od Alzheimerove bolesti. Jedan od simptoma te bolesti je dezorijentacija i lutanje.

„Uzeo sam mu cipele i ugradio matičnu ploču sa zvučnikom, mikrofonom i GPS karticom. Tako sam mogao pratiti gdje se nalazi i komunicirati s njim. Kad bi se izgubio, pritisnuo bih dugme i rekao: ‘Hej, tata, gdje si?’ a on bi me čuo kroz zvučnik na cipeli.“

Freddie je ovaj izum koristio sve dok mu je otac bio živ.

Kada se Nathanovo stanje pogoršalo, neki članovi porodice predlagali su da ga smjeste u dom, ali Freddie je to odbio.

„On mene nije ostavio, pa nije dolazilo u obzir da ja ostavim njega.“

Oca je vodio čak i na poslovne sastanke i brinuo se o njemu sve do njegove smrti 2014. godine.

Od tog izuma zaradio je 2,2 miliona dolara, ali novac nije stigao na račun dok mu je otac bio živ. Zbog toga Freddie i danas žali što mu nije mogao kupiti Ford pickup i ribarski brod koji je Nathan oduvijek želio.

Pronašao biološku majku

Freddie je osnovao telekomunikacijsku kompaniju i postao najmlađi operater u SAD-u. Također, vodi fondaciju koja ulaže u obrazovanje i zdravstvo te pomaže porodicama u nevolji.

Godinama je želio pronaći biološku majku – da vidi osobu koja je mogla ostaviti svoje dijete pored kontejnera. Kada ju je konačno pronašao, shvatio je da je narkomanka.

„Nakon tog susreta više nikada je nisam tražio. Prestao sam patiti zbog toga što me ostavila.“