Ako isključimo genetsku predispoziciju i povrede, premalo kretanja, tj. zanemarivanje fizičke aktivnosti, glavni je razlog što sve više ljudi danas pati od bolova u kičmi. Ali, kako tvrdi autor knjige Bolest kao govor duše, ljekar i psihoterapeut Ridiger Dalke, problemi s diskovima (od njih zavisi pokretljivost), pomjeranje pršljenova, problemi s držanjem, skolioza i druge bolesti kičme, uveliko su uslovljeni i stanjem psihe, pa tako stres, „teret“ briga koji sebi stavljamo na leđa i brojna druga duhovna opterećenja ustvari su glavni krivci za probleme s kičmom.

Diskovi se prilagođavaju raznim opterećenjima

Pod nesvjesnim duhovno-duševnim opterećenjima stradaju prvenstveno diskovi, ta mekana elastična jezgra koja se prilagođavaju pokretima kičme i djeluju poput amortizera prilikom udaraca i istezanja.

„Diskovi se, dok je to moguće, prilagođavaju različitim opterećenjima, ali prije ili kasnije bude im svega dosta i njihova ovojnica od vezivnog tkiva pukne i dolazi do teške povrede – hernije diska. Najčešće mjesto nastanka hernije proizlazi iz anatomskih predodređenosti. Na mjestima gdje sistem amortizera najslabije amortizuje, a teret je najteži, diskovi su najviše izloženi opterećenju. Više od 90% hernija pogađa donja tri diska“, kaže dr Dalke, napominjući da hernija diska utjelovljuje sklonost izmicanju pod pritiskom.

Operacijom se, tvrdi Dalke, to stanje može kratkoročno olakšati, ali se problem tako gura dublje u sjenu, odakle će se ponovo javiti kad se za to ukaže prilika.

„Problemi s hernijom diska počinju znatno ranije nego što se ona manifestuje kao neizdrživ bol. Zdrava elastična želatinozna jezgra u unutrašnjosti diska obično, pod svim pritiscima i opterećenjima, prirodno uzmiču prema istegnutoj strani. Ako se izgubi elastičnost, više ne može tako lako da se pomjera. Ako pritisak poraste, povećava se opasnost od pucanja vanjskog vezivnog prstena, pri čemu jezgro izlazi kroz pukotinu i pritiska nerve izazivajući jak bol. Nastala bol širi se niz nervna vlakna prema periferiji. Kod tipičnog išijasa može da seže sve do stopala“, objašnjava dr Ridiger Dalke.

On napominje i kako u pojedinim slučajevima može da dođe i do oduzetosti nogu, ali i mokraćne bešike ili crijeva.

„Kod akutnih slučajeva hernije, istisnuta jezgra sama od sebe se vraćaju na svoje mjesto, a u mnogim slučajevima može da se vrati tako što se „okačimo rukama o neku prečku ili tretmanom kod kiropraktičara. Međutim, i nakon toga pri svakom ekstremnom pokretu možete da očekujete novu herniju diska“, upozorava stručnjak navodeći kako se pravo rešenje ovog problema skriva u odstranjivanju tereta na duhovno-duševnom nivou.

Pitanja koja morate sebi da postavite

On navodi šest ključnih pitanja koje sebi treba da postave svi koji često pate od išijasa:

Kako stoje stvari s čestitosti u mom životu?

Pokazujem li stav, odnosno zauzimam li se za važna pitanja?

Jesam li fleksibilan i savitljiv, sposoban za istinsku poniznost?

Da li je moj ženski dio pod pritiskom ili čak ucijenjen od strane mog muškog dijela?

Nosim li nesvjesno teret u koji svjesno ne vjerujem?

Kakav teret podnosim da bih stekao priznanje?

Psiha strada prva, tijelo propada

Dr Dalke vjeruje da je i pomjeranje prvog vratnog pršljena, odnosno situacija kad atlas pokušava da napusti svoju tešku i odgovornu ulogu tako što se izmiče u stranu, ustvari riječ o pokušaju izbjegavanja nametnute odgovornosti.

„Jedino smisleno rješenje jeste ispraviti glavu. Naravno, najbolje je kad to možemo da učinimo u prenesenom značenju. Ali, prvi korak spolja mora da napravi kiropraktičar. Odlučnim pokretom, trzajem, namjestit će pršljen na njegovo mjesto, ali isključivo fizičko namještanje dugoročno nije dovoljno, jer pršljen i dalje zadržava sklonost pomjeranju, sve dok se situacija ne raščisti i u prenesenom značenju. Pouka pomjerenog atlasa jeste u tome da treba iskočiti iz uobičajenog pravca kretanja, pa makar to bilo i iznenada, i glavu okrenuti u drugom smijeru, katkad dopustiti da nam nešto zavrti glavu, ali ne kiropraktičar“, kaže Dalke.

Ljudi s bolovima u vratu treba da se zapitaju protiv čega se buni njihov atlas, da li im je glava postala nepodnošljiv teret, šta bi moglo da zaokrene situaciju, a šta da je vrati na pravo mjesto i u kojoj su mjeri zaista prilagodljivi.

Kod skolioze ili krivljenja kičme u stranu riječ je o nesvjesnom odstupanju od sredine u nekom značajnom području. Tjelesna iskrivljenost podudara se s duševnom.

„Tu je najviše riječ o „hvatanju krivina“ koje oboljeli i ne primjećuju, a zakrivljenje uvijek ima dvostruki karakter: od nečega se odvraćamo, dok se nečemu drugom okrećemo. Zanimljivo je da ima znatno više skolioza koje se naginju na desnu stranu, a to je muška strana. Tako je jedan moj pacijent prilikom terapije shvatio da je njegova skolioza započela u pubertetu, kad nije uspeo da se suprostavi ocu, pa mu se fizički izmicao. Ljudi s takvim iskrivljenjem najčešće pokušavaju da se pomjere i izbjegnu otvorenu iskrenost.

Njihova kičma se krivi otkrivajući slične čovjekove sklonosti i u prenesenom značenju, koje on sam sebi ne želi da prizna. Umjesto direktne komunikacije, oni su skloni da vrte druge oko malog prsta i biraju prečace kako bi izbjegli prepreke. Ali, pritom katkad zalutaju na zaobilaznom putu pa njih neko smota oko malog prsta“, kaže ovaj doktor.

On dodaje da je u tim slučajevima korisno zapitati se od koje ste se strane okrenuli, a koja vam preostaje; šta je u vašem životu ostalo uskraćeno; koje prepreke zaobilazite, šta je s vašom iskrenošću i na kakve ste kompromise spremni.