Od zaborava je čuvao sve ono što vrijedi ovo našoj državi. A sada. Sada kad je Dubravko Lovrenović na nekom boljem mjestu, vrijeme je na nas. Da ne zaboravimo njega i sve ono što je uradio i za šta se borio cijeli svoj, dosta kratak, život.

Dubravko Lovrenović, rođen je 30. avgusta u Jajcu. Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu diplomirao je 1979., a 1999. godine je na istom fakultetu odbranio doktorat ''Ugarska i Bosna (1987-1463)''. 

Pored toga što je bio redovan profesor na Filozofskom fakultetu, Lovrenović je bio član ANU BiH, sekretar Odbora za historijske nauke, a bio je i u sastavu Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH i Komisije za saradnju sa UNESCO-om. Od 2012. bio je i član Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije.

“Više od kršćanske simbolike, više od epitafa s njihovim pozivima na bdijenje i odbacivanje ovozemaljske taštine, markantni broj stećaka – koji je prema realnim procjenama prelazio 100.000 – zorno svjedoči o trajnoj zaokupljenosti tadašnjeg bosanskog društva kolektivnom eshatologijom. Sagledani u ovom obzorju, natpisi s bosanskih i humskih mramorova ukazuju se kao dio jedinstvene teološke cjeline umijeća umiranja, kao svojevrsni molitvenik posvećen mrtvima koji nije navodio na očajanje, već je pozivao na bdijenje, budio nadu i zagovarao pokajanje. Ovom svojom osobinom oni se svrstavaju u onaj način zapadnoeuropskoga promišljanja smrti koji je, naspram insistiranja na njezinoj jezovitoj komponenti, iz smrti uklanjao negativnu dimenziju. Put takvom promišljanju smrti utro je sv. Toma Akvinski svojim djelom Summa theologiae.

Pomno, poput kakva arhivara, sabirući duhovno-umjetnička iskustva od ilirsko-politeističkih, magijsko-mitoloških vjerovanja do suvremenih bizantsko-romansko-gotičkih kršćanskih obrazaca – nepregledne hijerarhije pojmova – stećci vjerno zrcale mukotrpnu duhovnu evoluciju bosansko-humskoga podneblja milenijskog raspona. Autentičnije i vjerodostojnije od bilo koje druge umjetničke grane oni u slikovno-jezičnoj igri na kamenu, tom srednjovjekovnom “filmskom platnu”, reprezentiraju duhovnu dramu jednoga formalno kršćanskoga društva još uvijek raspetoga između pagansko-mitoloških i kristoloških tema. Čovjek koji duboko zaokupljen mišlju o smrti podiže nadgrobni spomenik osoba je kršćanskoga mentalnoga sklopa, ali je to istovremeno podvojena ličnost u kojoj još uvijek žive pretpovijesni relikti tzv. “prirodne religije”. To se, možda ponajbolje, zrcali iz nepreglednog niza ornamentalnih motiva predantičkog i antičkog podrijetla čija pojava na stećcima nedvojbeno govori o žilavosti davno ukorijenjenih, praktično neizbrisivih modela kolektivne psihologije izvana tek ogrnutih plaštom kršćanstva. Ovdje do riječi dolazi jedan drevni religijski obrazac, dva prividno slična izraza religijskog i magijskog kulta – monoteistički model i sklonost štovanja prirodnih sila – koji se međusobno prepliću.

Na plohama stećaka pred promatračem se i danas odvija sekvenca jedne još uvijek aktualne drame – dvomilenijske jednočinke preobraćenja mitoloških bogova i heroja u kršćanske svece, drama koja je u univerzalizaciji kršćanske poruke srednjovjekovnom čovjeku, barem i na trenutak, barem i sporadično, usred užasa ratova, gladi i epidemija, omogućavala uživanje jednoga drukčijeg paralelnog svijeta ispunjenog vrlinom i ljepotom.

U melankoličnome tonu epitafa na stećcima zrcali se, naposljetku, još jedno općeeuropsko duhovno iskustvo: “prevlast pesimizma u našoj civilizaciji na početku modernoga doba”. Skupa s njima, brojnost stećaka, koji su gustom mrežom pokrili bosansko-humsku zemlju nepogrješivo kazuje o općoj zaokupljenosti smrću – o ograničenosti svih ljudskih napora – onim temama koje su tako snažno prožele europske duhove u osvit nove povijesne epohe. Bujanje ove jedinstvene sepulkralne umjetnosti podudara se s epohom najveće ekonomske moći bosansko-humskoga društva, s vremenom njegova materijalnoga zenita. Bilo je to feudalno društvo na izmaku, koje je u procjepu između sakralnog i profanog tragalo za novim rješenjima nagomilanih unutarnjih oprečnosti.”

Ovako je Lovrenović u tekstu “Istine i zablude o stećcima  2 – Nadahnuti smrću”, pisao o srednjovjekovnom  bosanskom i humskom mramorju. A u svakoj njegovoj riječi možemo vidjeti osjećaje i ljubav. Njegovo istinsko vjerovanje u svaku napisanu riječ.  Ovako je Dubravko Lovrenović svoje Bosance i Hercegovce učio o historijskim bogatstvima ove države.

Tako je pisao Dubravko Lovrenović govorio o 'nama', o našim stećcima, o našoj historiji. A ovako njegovi studenti govore o njemu...

''Smrt profesora Dubravka Lovrenovića je ogromni gubitak. Tako je prije svega zato što smo izgubili jednog plemenitog i dobrog čovjeka, a zatim i čovjeka koji je svojom naučnom energijom i neumornom željom da činjenice sagleda široko i multiperspektivno uspio da doprinese široj naučnoj i stručnoj zajednici. Nemoguće je da se ne spomene njegov doprinos u oblasti očuvanja i valorizacije kulturno historijskih spomenika Bosne i Hercegovine, te očuvanja pravih vrijednosti humanistike. Profesor je uvijek poštovao i prihvatao tuđe mišljenje, uvažavao, te se svima obraćao sa poštovanjem, a to su zaista odlike velikih ljudi. Njegove riječi će ostati urezane u moje sjećanje, jer je profesor Lovrenović bio jedan od onih rijetkih koji je znao doprijeti do ljudi. Trenutno je teško govoriti i sumirati sve što je bio i što je uradio, mogu samo reći da je jako teško oprostiti se od njega. Profesor više nije sa nama, ali nam ostaju njegova djela i uspomena na njega. Sjećat ću ga se i čuvati tu uspomenu sa zadatkom da mu se bar dijelom odužim za sve ono čemu me naučio i čemu će me i u budućnosti kroz svoja djela učiti'', kazala je za Source Ema Pašić, studentica pokojnog profesora.

''Ovih dana, izgubili smo velikog čovjeka, naučnika i profesora. Uvijek će ostati u sjećanju njegova predavanja četvrtkom, njegova energičnost, otvorenost i raspoloženje za razgovor. Dubravko Lovrenović je bila osoba sa kojom ste mogli otvoreno razgovarati o svemu. Profesor je bio vrstan znalac bosanskog srednjovjekovlja i srednjeg vijeka općenito. Profesor je uložio veliko interesovanje, želju i trud da se stećci nominuju u program za zaštitu svjetske baštine (UNESCO).  Veliko Hvala profesoru za sve'', kaže Sulejman Lipovača.

''Profesor Dubravko Lovrenović bio je veliki humanistički intelektualac, koji je zahvaljujući svojim zavidnim akademskim iskustvom, ostavio veliki trag u historiografiji. Kao autor knjiga, rasprava, te brojnih tekstova, svoje znanje prenosio je na studente, a kao izuzetan predavač, trudio se da nas odgoji, nauči i formira kroz višeperspektivnu sposobnost slobode i kritičkog razmišljanja s ciljem primjene u historijskom djelovanju. Vodio se usmjerenjem ka naučnoj istini, pa su zbog toga njegovi radovi cijenjeni u širokim akademskim krugovima. Profesor Lovrenović je učinio neizmjerno puno za Bosnu i Hercegovinu kao predsjednik i član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BIH. Njegova umjerenost, susretljivost i dobar odnos prema studentima, govori o njegovoj ljudskosti i profesionalnosti, a danas je rijedak spoj vrhunskih ličnih i naučnih kvaliteta, kojih profesoru zaista nisu nedostajali. Zbog toga je njegova smrt još bolnija'', rekla je Dina Pašić, studentica Filozofskog fakulteta.

U kratkoj izjavi za Source, profesor Esad Kurtović je rekao da svi oni na različite načine proživljavaju smrt drage osobe, te da on jako teško prihvata činjenicu da njegovog kolege i prijatelja više nema. A kada jednog dana, bude imao snage, napisat će nekrolog i dostojanstveno se oprostiti od velikog čovjeka i prijatelja, kaže.

Profesora i velikog čovjeka, koji je, kako je dekan Filozofskog fakulteta  na današnjoj komemoraciji rekao, otišao u naponu intelektualne snage, više nema, ali sve ono što je on uradio, ostavio nam je u amanet, da se sjećamo njega, njegove opsesije, te da nam njegove riječi uvijek budu u glavi i svjedoče nam kako Bosne ima, gdje je bolan neće biti.

Sahrana Lovrenoviću će se održati u subotu 21. januara na groblju Bare, u 12 sati. 

(Amila Alijagić)