No, nijedan trener u tome ne može parirati Pepu Guardioli. Za trenutnog šefa Manchester Cityja ne postoji ništa važnije od pobjeđivanja. Ta misao mu se uvijek vrzma po glavi i nikada ga ne napušta. Za njega, koji je tokom proteklih osam godina često nazivan 'sveznajućim trenerom', pobjeda zamjenjuje sve druge osjećaje. On uči kako se pobjeđuje, a ne samo kako se od toga pravi zabava, iako njemu samom fudbal je zabava, njegov smisao života, njegovo sve.

24 sata fudbala

Nije nikakva tajna da Guardiolina filozofija i razumijevanje igre dolaze od Johana Cruyffa, za kojeg je Guardiola uvijek govorio da mu je najveći idol i mentor i imao je sve poštovanje ovog svijeta prema njemu. Utjecaj legendarnog Holanđana na Pepa je neprocjenjiv. No, onog dana u decembru 1990. kada je Pep debitovao za Barcu, počeo je njegov put gdje učenik želi nadmašiti učitelja. Imao je 19, nije imao posebne fizičke predispozicije, nije bio blagoslovljen nekom brzinom, ali imao je nezasitan apetit za učenje. I pobjede.

''Vidio je što niko drugi nije, predviđao je sve što će se desiti'' – Carlos Naval.

Svoje učenje počeo je odmah tog decembra u Barceloni. Ipak, jedna od glavnih razlika između njega i ostalih talenata bila je da je uvijek tražio načine kako bi ekipa postala bolja, a ne samo on. Od samog početka imao je nevjerovatan pobjednički mentalitet i razumijevanje hemije cijele ekipe, što se isticalo i u periodu dok je bio menadžer Barcelone, Bayerna, a sada i Cityja. Čak i od najranijih dana igranja, sjeme je posijano i stablo raste u jednom od najmudrijih umova u modernoj historiji fudbala.

''Da mi je Pep rekao da skočim sa drugog sprata Camp Noua, pomislio bih: Dolje zaista ima nešto dobro'' – Dani Alves.

''Pep nikad ne prestaje razmišljati. Evo vam jedan primjer:  Pobijedili smo Dortmund 3:0. Bili smo u avionu, sretno jer smo pobijedili najvećeg rivala, ali on je sjeo naprijed, otvorio laptop i počeo se pripremati za naredni meč. On je opsjednut fudbalom'' – Rummenigge.

''Pozoveš ga na ručak, u nadi da nećete pričati o fudbalu, ali 32 minute kasnije, vidite da mu misli počinju lutati. Dok vas sluša, počinje samo odsutno klimati glavom. Ustvari, u tom trenutku vjerovatno razmišlja o protivničkom lijevom bočnom'' – Manuel Estiarte.

Empatija

Guardiola je jako empatičan. U životu su ga zanimali ljudi koji su se voljni prilagoditi kada je to potrebno, a uživao je uvijek kada nekome može pomoći. Njegova empatija značila je da se lako može poistovjećivati s drugim ljudima i njihovim osjećanjima.

I to je bilo očigledno i po dolasku u Bayern kada je na predstavljanju odlučio pričati njemački, bio je sretan kada je prvi put učestvovao na Oktoberfestu, obučen u tradicionalni bavarski lederhosen, pristao je na politiku 'otvorenih vrata' na treninzima, ali shvatao je i da trener prvog tima u Bayernu, nema nikakve veze sa nižim selekcijama kluba. Radio je tako jer je smatrao da je to u najboljem interesu kluba.

Njegova prirodna empatija i želja da udovolji željama kluba, često su ga dovodile u jako nezgodne situacije. Kada pričamo o životu u Munchenu, on je mogao biti mnogo jednostavniji, samo da je Pep znao biti malo sebičniji. Najbolji primjer za to je možda situacija sa Tonijem Kroosom.

Igrač je bio u stalnom sukobu sa čelnicima kluba, jer je bio nezadovoljan svojom platom, ali i statusom ne baš najbitnijeg igrača. Pep se očajnički trudio zadržati igrača kojeg je vidio kao okosnicu kluba. Mjesecima je Pep pokušavao naći kompromis između dvije suprotstavljene strane, ali na kraju je ipak morao priznati poraz i Kroosa pustiti u Real.

A mogao je drugačije, mogao je dati ultimatim ''Ili Kroos ostaje ili ćete imati probleme sa mnom'', no prijetnje nisu njegov stil. A možda je i trebao. Jer kada je samo nekoliko mjeseci nakon toga Javi Martinez slomio koljeno i ostavio tim bez ključnog veznjaka, niko nije imao hrabrosti ustati, izaći pred javnost i priznati da je odustajanje od Kroosa bila jako loša odluka.

Umjesto toga, sve oči su bile uprte u Pepa, nestrpljivo čekajući kada i kako će se riješiti taj problem. No, Pep je takav da kada se pojavi problem, on često preuzima isključivu odgovornost i o tome rijetko želi javno govoriti.

Druga strana 'robota'

Iako je mnogima teško za shvatiti to, Pep je jako emotivan. Kada je osvajao brojne titule u svojoj karijeri, Pep je svaki put plakao, a navijači bi svaki put bili iznenađeni.

''Mislili smo da je Pep mašina, da je potpuno hladan. Ko je mogao znati da je tako osjećajan. Lijepo je vidjeti da i roboti imaju srce'', kazao je jedan od navijača Bayerna.

Ipak, Dmytro Chgrinskiy je znao i upoznao Pepovu emotivnu stranu:

''Guardiola je čovjek sa dušom, uvijek je zabrinut i za privatne probleme svojih igrača. Duži period nisam igrao za Barcelonu, no nisam gubio želju ni motivaciju, jer Pep je doslovno svaki dan odvajao vrijeme za mene, dolazio je do mene, pitao me kako se osjećam, pričao je sa mnom i tretirao me kao sve druge igrače. Imao je uvijek nevjerovatan pristup svima, zato ga svi u Barceloni vole''.

Ali zašto se onda uporno trudi sakrivati emocije, pokazujući ih samo posljednjih dana svog angažmana u klubu?! Odgovor je jasan: Pep je prirodno introvertna osoba, te smatra kako se treba zaštititi. Spreman je otvoriti se kada je okružen ljudima kojim vjeruje. Tada je jako veseo i spreman na razgovor.

Njegova prirodna introverzija ga tjera da ljudima uvijek predstavlja samo sliku hladnog takmičara, i to sasvim dobro objašnjava zbunjenost javnosti kada se Pep konačno otvori. Ljubav, privrženost, strast – ipak su pronađene kod čovjeka poznatog po svojoj hladnoći.

I upravo je to razlika između 'javnog' i 'privatnog' Pepa. Viđen je kao neko nesposoban da bude osjećajan, sve do posljednjeg dana, kada mu svega već bude previše. Samo tada javnost se uvjeri da je Pep brižljiv čovjek koji nadahnjuje i u svoje igrače unosi istinsku strast.

Čovjek koji živi fudbal i čije ime će vječno živjeti u ovom sportu, jer on mu donosi novu dimenziju. Čovjek – genijalac. Čovjek – dominacija. Čovjek – pobjeda.

''Guardiola razmišlja o fudbalu 24 sata i razumije ga toliko da ga niko ne može pratiti''.

Novinar: Amila Alijagić