A onda je još teatralnije izvadio bočicu nečega i nagnuo kao da ga je pogodila pjesma Tome Zdravkovića u sitna doba u nekoj birtiji. Ništa spektakularno, ništa posebno, samo loša drama lošeg redatelja.

Namjera osuđenog ratnog zločinca je bila jasna – napraviti heroja od sebe. Za samo nekoliko sekundi učiniti da od ratnog zločinca postane junak i žrtva haaškog suda. Sudeći po komentarima i izjavama hrvatskog vrha, ali i ''običnog čovjeka'', itekako mu je to pošlo za rukom. Toliko da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučila prekinuti službeni put u Islandu i vratiti se u Hrvatsku.

''Želim izraziti sućut porodici generala Praljka, čovjek koji je radije dao život nego živio kao osuđenik za djela za koja je čvrsto vjerovao da ih nije počinio. Hrvatska nije bila agresor u BiH, već je najviše učinila da ta zemlja opstane kao cjelovita država'', kazala je dana cijenjena gospođa predsjednica.

Izražavanju sućuti pridružio se i premijer Hrvatske Andrej Plenković.

''U ime Vlade Republike Hrvatske i osobno želim izraziti sućur porodici generala Slobodana Praljka. Njegov čin, kojem smo nažalost svi svjedočili, najviše govori o dubokoj moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz BiH i hrvatskom narodu''.

Shakespeare kao inspiracija

Kako su neki mediji otkrili, Praljak je naime nekoliko dana prije izricanja presude čitao Shakespearea, a ističu da se posebno osvrtao na sonet ''Umoran vapim za smrću trajno''. S obzirom na to da je redatelj, Praljku bi bolje bilo da mu je u tom pogledu Shakespeare poslužio kao inspriacija, a ne da ga njegove tragedije inspirišu za životne 'pothvate' i odluke o životu i smrti.

Cijeli život mu je bio dramatičan, pa ga je očito tako želio i okončati. A jedino tužno i bolno u tome svemu je što osobe kojima je on došao života, nisu imale pravo na tu odluku. No sudeći po svim djelima u svom životu, zasigurno se smatrao nadmoćnim, gospodarom života i smrti. Čovjekom koji je bio spreman ubiti se, samo kako bi velikom broju javnosti skrenuo pažnju sa njegove prave ličnosti i onoga što on zaista jeste – a to nije nikakav gospodar života i smrti, nego osuđeni ratni zločinac.

Znali smo da si kukavica!

"Šuker se slikao na Pavelićevom grobu. Što je ovdje gore? Što ne plačem nad teatralnom smrti jednog lošeg redatelja koji je u nedostatku talenta našao sebe kao zapovjednika u prljavom ratu? Ako ništa, bar nije ispao pičketina kao neki naši generali koji su držali kao taoce cijelu naciju zbog svog dupeta. Dakle, što je ovdje sporno?", napisao je Sergej Trifunović, a onda i nastavio svoju raspravu na komentarima na svom Instagram profilu:

"Jebem mater svim generalima i svim uniformama koji su pravili zločine, bez razlike u vjeri i nacionalnosti. Za one kojima nije jasno, još jedan red: jebem vam mater svima. Svi nazdravite sa Praljkom", napisao je još pa dodao: "Moje srce plače za svakim ko će me otpratiti zbog smrti bilo kakvog ubice, ma koje vjere i nacije bio. Plače, jer ako se potresate nad smrću ubice, onda ste...šta?''

"I svi koji slavite sve generale i sve zločince ovoga rata kome god da pripadaju, svi se napušite kurca. Srbi, Hrvati, Muslimani. Svi. Bez razlike. Kurca. I svi kojima vam nije jasno: napušite se također. Kurca. Poserem vazda i uvijek i na sve zločince čiji god bili", zaključio je Trifunović.

U pravu je Sergej. Umjesto da smo ime Slobodana Praljka čitali na filmskim platnima ili njegove predstave gledali na pozorišnim daskama, u nedostatku talenta, Praljak je 'samo' loš redatelj jednog dijela rata.

Neslavni 'nečiji junak', koji je i svoj život i smrt iskoristio kao spin. E, nije ti uspjelo 'nečiji generale'.

Nagledali smo se takvih. Još jedan osuđeni ratni zločinac se otrovao u zatvoru, drugi se usrao, a treći, peti, stoti imaju iznenadnih problema sa pritiskom. Otišao si 'nečiji generale' korak dalje, ali si ista kukavica, nespremna prihvatiti sva svoja zlodjela.

I manite priču o nekoj moralnosti, junaštvu i herojstvu. Šta je herojsko u neprihvatanju krivice i samoubistvu – najkukavičkijem činu koji osoba može uraditi?!

(Amila Alijagić)