Sada, ukoliko niste vjerni pratitelj svih sportova na planeti, vjerujem da vam to izgleda dosta čudno. Jer ko bi, dođavola, pratio 14 kršnih momaka kako se na terenu udaraju svojim znojnim tijelima?! No, vjerujte mi na riječ – tada zaista nije bilo teško voljeti sport kojim se bavi Ivano Balić. Tada se rukomet svirao, ili eventualno plesao.

Imao je rukomet svojih zvijezda, najboljih igrača tog, ili nekih drugih vremena. Isto kao što je i Split imao mnoge uspješne sportiste. Ma i sam Ivanišević i njegovo (fala ku***) osvajanje Wimbledona,  vjerovatno bi taj dalmatinski grad gurnulo u same sportske vrhove. No, ni rukomet – oprostit će mi srpsko – hrvatski Francuz Karabatić, ni Split – pardoniraj me Gorane – u cijeloj svojoj historiji postojanja te grube muške igre (djevojke, žao mi je) i tog posebnog dalmatinskog grada, nije vidio ništa slično tom - dugokosom, bradatom, uvijek spremnom za neku 'slatku' psovku – igraču.

Hrvatska rukometna reprezentacija i Ivano Balić – koji će kasnije biti nazivan ''rukometni Mozart'', ''rukometni Jordan'', ''rukometni Ronaldinho'' – 2003. u Portugalu na SP – u osvojili su zlatnu medalju. Tu su počele sve te vesele kompozicije, koje će, nama sportskim romanticima, u jednom trenutku našeg postojanja, naglo i bez najave, iz dura preći u otužni D – mol.

Medalje su se redale i od svoje težine stvarale sve veći i teži teret i pritisak. Bila je 2007. (rekoh da je stotinama godina daleko), igralo se SP u Njemačkoj – do tada su osvojili 2004. zlato na Olimpijskim igrama, 2005. – svjetsko srebro u Tunisu, 2006. – bez odličja na EP, ali Ivano je ipak proglašen za najboljeg rukometaša – ko je znao gledati rukomet, Hrvatska je tada igrala najljepše, no Francuska ih je izbacila u četvrtfinalu. Ivano je ponovo proglašen za najboljeg igrača turnira. Usudite se reći da nije bio veći od sporta, koji je činio ljepšim. Kojeg je, uostalom, i izmislio.

Godina 2008., 2009. i 2010. Hrvatska je osvajala srebra, a 2010. Ivano Balić je proglašen za najboljeg rukometaša svih vremena, a u leđa su mu gledali Karabatić i Dušebajev. Ako mene pitate, tu negdje je stao i ostao hrvatski i – ispostavit će se kasnije – svjetski rukomet.

Na OI u Londonu 2012. Hrvatska je osvojila bronzu, a polufinalnu utakmicu između Hrvatske i Francuske upamtili smo po žustroj raspravi tadašnjeg selektora Slavka Goluže i najboljeg rukometaša svih vremena. U trenucima kada je hrvatska stizala rezultatski zaostatak, iz samo njemu poznatih razloga, Goluža je iz igre izvadio Ivana Balića: ''I ti mene sad vadiš van?! Dva jebena mjeseca smo se pripremali, a sada igramo ovako k'o pičke. Ovo je sramota, mene je sram'', urlao je Ivano.

Golužin odgovor na to uslijedio je odmah nakon OI – Ivano Balić prekrižen je sa spiska reprezentacije. Tu je hrvatski rukomet stao i ostao. I da, zbog toga Slavka Golužu, pored Zorana Gopca, mirna i čista srca, a i duše, okarakterisala bih kao najveće neprijatelje hrvatskog rukometa. Ma koliko neko tvrdio suprotno.

Taj ti je – dugokosi, bradati, uvijek spremni za neku 'slatku' psovku – igrač mrzio ''ono'' u šta se rukomet pretvara. Razumljivo. Onomad je i Nobel odbio primiti nagradu, jer nije mogao ni pomisliti da će se njegov dinamit koristiti u pogrešne svrhe. Tako i ''rukometni Mozart'', onda dok je stvarao svoje durske kompozicije, nije mogao ni sanjati da će ih jednom, u nekom trenutku našeg postojanja, neko naglo i bez najave prebaciti u otužni mol.

Od tog petka, petog dana u junu 2015., pa sve do danas i daleko u budućnost, rukomet više nikada neće biti isti. Taj dan Ivano Balić je posljedni put izašao na teren u Rittal Areni, u dresu Wetzlara. Navijači najjače rukometne lige svijeta imali su tu sreću da odslušaju posljednje durske kompozicije. U Hrvatskoj, one su već odavno u otužnom molu.  

''Kad smo mi igrali, taj dres je bio sve, u svakom smo se nastupu trudili i borili da opravdamo to što nosimo državni grb. U posljednjih nekoliko godina, rukomet se malo izjednačio, ima više reprezentacija koje su jako dobre, zbog toga nekad napraviš dobar rezultat, nekada malo lošiji'', prije nekoliko mjeseci komentarisao je Ivano hrvatski i svjetski rukomet za Source portal.

Koliko god on bio pun tog poznatog splitskog dišpeta, posjeduje u sebi granicu, koja će ga spriječiti da kaže ono što svi znamo, čega smo svjesni i šta nas, sportske romantike, baš onako boli.  Od onog dana u junu 2015., kada je Mozart posljednji put izašao sa terena, rukomet je izgubio – ni manje, ni više, bez pretjerivanja – SVE. Ljepotu, dušu, durske kompozicije, kompozicije uopšte. Ostala nam je samo – koliko god to patetično bilo – historija!

Neki sportisti,  veliki dio ljepote tog sporta, zauvijek odnesu sa sobom. Sa Ivanom Balićem, otišla je SVA ljepota rukometa, jer – ko bi, dođavola, gledao 14 kršnih momaka kako se na terenu udaraju svojim znojnim tijelima?! Teško je pratiti sport u kojem (više) nema Ivana Balića!

(Amila Alijagić)