Schmidtov tekst za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) prenosimo u cjelosti:

“Prošlo je 35 godina otkako je Slobodan Milošević, srpski dijadoh u raspadnutoj Titovoj Jugoslaviji, iskoristio svoj kosovski govor da zapali fitilj i rasplamsa sukobe koji su tada potopili Balkan u rat i bijedu. A prošlo je 29 godina od kada smo svjedočili genocidu nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici-Potočarima koji su počinile bosansko-srpske jedinice 11. jula 1995. godine.

Ovaj zločin je bio dno vojnog etno-kulturnog sukoba. Nemilosrdno je razotkrio paradoks Titove Jugoslavije: umjesto dubokog pomirenja, nacionalni, politički i vjerski rascjepi samo su površno prikrivani.

Zapadne države nisu bile dovoljno odlučne da se suprotstave teroru u Jugoslaviji koja se raspala. To je promijenio tek genocid u Srebrenici. Dejtonski mirovni sporazum doveo je do prekida vatre 1995. godine i garantovao je integritet države Bosne i Hercegovine. Obećanje međunarodne zajednice bilo je da će ispratiti zemlju ka pomirenju i budućnosti u ujedinjenoj Evropi. Bošnjaci, Hrvati, Srbi i svi ostali trebali su da unesu svoj identitet u zajedničku državu bez diskriminacije.

Prijetnja ratom je od tada savladana. Međutim, politička stabilnost i dobra politička volja su više puta izložene iznenađujućim napadima: rezolucija Generalne skupštine UN-a koju su inicirale Njemačka i druge države namjerno je pogrešno shvaćena. Ova rezolucijom o sjećanju na genocid u Srebrenici 11. juli proglašava se Međunarodnim danom sjećanja i priziva podršku međunarodne zajednice za obecanje “Nikad više!” i imenuje samo osuđene ratne zločince kao krivce. Izbjegava se svaka kolektivizacija krivice. Ipak ova deklaracija pokrece insceniranu političku krizu povjerenja između etničkih grupa u zemlji.

Destruktivna “Svesrpska deklaracija”
Dosadašnji vrhunac je “Svesrpska deklaracija” od 8. juna. Izvori u Beogradu opisuju dijelove ove deklaracije koji su po međunarodnom pravu problematični – kao nezakonitu reinterpretaciju Dejtonskog sporazuma, koja uključuje pravo na secesiju dijelova Bosne i Hercegovine koji su naseljeni pretežno Srbima – i politički napad na integritet države kao balkansku retoriku. Ali političko rukovodstvo bosanskih Srba u Banjoj Luci već radi na provođenju ove proklamacije. Sada je svima potrebna konstruktivna mudrost. Dejtonski sporazum zabranjuje secesiju. Multietnički pejzaž na zapadnom Balkanu ne može se zadovoljiti pomicanjem granica. Svako ko pojedine regije u Bosni i Hercegovini pripisuje isključivo jednoj etničkoj grupi uništava krhko povjerenje ljudi u zajedničku budućnost u integrisanoj Evropi.

Od 1995. godine fokus je bio na funkcionalnosti državnog i pravnog procesa uz snažnu međunarodnu pomoć. Ratni zločinci su osuđeni. Međutim, nije došlo do kolektivnog preispitivanja prošlosti u cijelom društvu. Umjesto toga, slike neprijateljstva iz prošlosti i dalje se politički iskorištavaju. Ponovo se slave ratni zločinci. Bio je potreban pravni nalog da se osuđenim ratnim zločincima zabrani da ubuduće zauzimaju javne izborne funkcije.

Predsjednik “Republike Srpske”, jednog od dva entiteta u zemlji, ima drskosti da tačan broj žrtava u Srebrenici pretvori u političko pitanje. Vjerovatno dobiva savjete i od Vladimira Putina, kojeg posjećuje svakog mjeseca – i koji bi vjerovatno mogao iskoristiti svoj utjecaj da barem izazove nemire (i više?) u Bosni i Hercegovini. Put strpljivog pomirenja je težak, ali bitan.

I to ne počinje samo s ratnim godinama od 1991. do 1995. godine. Hitlerova agresija i uloga njegovih saveznika u regionu nisu sveobuhvatno obradjeni. Njemačka mora doprinijeti predstavljanju historijske istine. Sećanje na koncentracioni logor Jasenovac ili Kragujevac, gdje je Wehrmacht 1941. godine pogubio 2.800 Srba, također mora da se podvede pod zajedničko “Nikad više!”. Bez sveobuhvatne jasnoće, poštenja i povjerenja, budućnost će biti oštećena.

Poziv Bosni i Hercegovini 21. marta da otpočne pristupne pregovore sa EU bio je važan i ispravan. Ali ovaj put je težak. Mora biti praćen strateškom i vrijednosno orijentiranom društvenom opredijeljenošću i garancijama za stabilnost Dejtonskog sporazuma. Uz odgovorne proevropske lokalne snage to može uspjeti. U stvarnosti, ni EU ni dejtonske stranke ni Bosna i Hercegovina nemaju izbora. Posljedice neuspjeha se ne mogu ni zamisliti. Veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini već svaki dan donosi pojedinačne odluke o pristupanju EU“.

(Erna H.)