Međunarodni dan epilepsije (eng. International Epilepsy Day) je poseban događaj koji svake godine promoviše svijest o epilepsiji u više od 120 zemalja svijeta. Ovim povodom svakog drugog ponedjeljka u februaru ljudi širom svijeta se udružuju kako bi obilježili ovaj dan i govorili o problemima sa kojima se suočavaju osobe sa epilepsijom, njihove porodice i njihovi njegovatelji.

Dan je, inače, zajednička inicijativa Međunarodnog biroa za epilepsiju (IBE) i Međunarodne lige protiv epilepsije (ILAE).

"Međunarodni dan epilepsije ključna je inicijativa koju će globalna zajednica oboljelih od epilepsije koristiti za pokretanje provedbe 10-godišnjeg intersektorskog globalnog akcionog plana Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za epilepsiju i druge neurološke poremećaje (2022-2031) ili IGAP", pojasnila je Dženana Rustempašić, predsjednica Udruženja za promociju prava osoba sa epilepsijom "Centar za epilepsiju" i članica Međunarodnog biroa za epilepsijui Međunarodne lige za borbu protiv epilepsije.

Inače, IGAP je desetogodišnja mapa puta koja sadrži specifičan strateški cilj jačanja javnog zdravstvenog pristupa epilepsiji i dva globalna cilja koja su usmjerena na popune praznine u liječenju i inkluziji osoba sa epilepsijom širom svijeta

"Jedna od ključnih prepreka za postizanje ovih globalnih ciljeva specifičnih za epilepsiju je nizak nivo zdravstvene pismenosti i visok nivo nerazumijevanja i zabluda o epilepsiji. Ovaj nedostatak znanja se pretvara u društvenu stigmu i isključenost i dovodi do diskriminacije osoba sa epilepsijom na svim nivoima društva. Na primjer, na poslu, u školi i u zajednici.

Nedostatak znanja također može doprinijeti izazovima u pristupu liječenju zbog pogrešne dijagnoze, neodgovarajućih odluka o liječenju, neadekvatnog pružanja njege i nedovoljne podrške osobama sa epilepsijom i onima koji se brinu o njima. Ustvari, zbog stigme koja okružuje epilepsiju, u mnogim dijelovima svijeta, oboljeli se neće javiti da potraže njegu", pojasnila je Rustempašić.

Osim toga, nedostatak znanja također ometa davanje prioriteta epilepsiji i dodjelu resursa od strane naših političara i donosilaca odluka, kao i prepoznavanje potrebe za specifičnim politikama i programima za rješavanje tereta epilepsije.