- Kada sam se udavala, osjećala sam se kao da prisustvujem sopstvenoj sahrani. Kada sam potpisala brak, bilo je kao da potpisujem svoju smrtnu presudu. Nisam obukla vjenčanicu. Niko iz porodice mi nije čestitao. Nisam rekla ništa prijateljima. Nisam čak ni objavila sliku na društvenim mrežama - ispričala je Gul.

Razlog njenog očaja bio je pritisak kineskih vlasti, koje su je uvjeravale da je brak s Han Kinezom jedini način da spasi sebe i svoju majku iz tzv. koncentracionih logora. Brak je kulminirao brutalnim silovanjem dok je ležala nepomično, sa slomljenom vilicom i nosem, nakon što ju je pijani suprug pretukao.

Kao pripadnica ujgurske muslimanske manjine u pokrajini Sinđijan, Gul je bila meta sistematske represije kineskog režima. Pod izgovorom "etničkog jedinstva", vlasti su je prisilile na brak s pripadnikom većinskog naroda. Na dan vjenčanja, njena majka je puštena iz logora u kojem su zatočeni milioni Ujgura.

- Svi smo znali šta se dešava onima koji kažu ‘ne’. Svi smo znali za ljude koje su uhapsili i odveli u kampove, za užas koji ih tamo čeka – vezane noge, mučenje... - rekla je Gul.

Svoju priču može ispričati samo zato što je pobjegla iz Kine s petogodišnjom kćerkom. Njen svjedok šokantan je dokaz brutalnosti Pekinga prema 12 miliona Ujgura.

Život pod represijom

U Sinđijanu su cijela sela deportovana u "kampove za prevaspitavanje", gdje se nalaze fabrike za prinudni rad. Preživjeli svjedoče o grupnim silovanjima, mučenju, rušenju džamija, masovnom sterilisanju žena i sveprisutnom nadzoru.

Gul je prva Ujgurka koja javno govori o prisilnom braku s Han Kinezom, skrivajući identitet radi zaštite rodbine u Kini. Pobjegla je u Švajcarsku prošle godine, gdje je, vidno potresena i često u suzama, ispričala svjetskim medijima da želi otkriti "kakvo zlo predstavlja kineski sistem".

Prvih deset godina života provela je sretno u Kašgaru s majkom, bakom i djedom. Kasnije se preselila u Urumći, a zatim u Šangaj, gdje je počela raditi kao manekenka nakon ponude jedne žene.

- Rekla je da imam lijepo lice i građu, pa sam počela raditi za njih. Poslije tri mjeseca poslali su me na obuku u Šangaj - ispričala je.

Radila je za modne kuće, pojavljivala se ispred trgovačkih centara i imala manje uloge u filmovima. 

- Život je bio naporan, ali dobar. Dobro sam zarađivala i mogla sam priuštiti mnogo toga - dodala je.

Međutim, policija je počela da je uznemirava, tvrdeći da Ujguri "ne treba da žive u pravoj Kini" niti posjeduju imovinu. Po povratku u Sinđijan 2016. primijetila je promjene: ograničenja putovanja, više kamera, vojnici na ulicama i nestanak ljudi, uključujući i 90-godišnjeg komšiju.

Prisilni brak i nasilje

U januaru 2018. pozvana je po novu ličnu kartu. Policija je uzela njenu krv, skenirala zjenice i naredila odlazak u kamp radi "učenja zakona i kineskog jezika". Pokušala je podmićivanjem i izgovorima izbjeći to, ali bez policijske dozvole nije mogla otići u Šangaj. Tada je uslijedila prijetnja: "Promovišemo etničko jedinstvo. Bolje da se udaš za Kineza. Tako ćeš imati mir."

Iako je znala za prisilne brakove u ruralnim područjima, mislila je da može odbiti. Međutim, policajac iz Šangaja pozvao ju je na večeru, gdje je upoznala čovjeka – pijanog, "jako ružnog i neurednog".

- Policajac je rekao da smo lijep par i da treba da budemo ljubavnici. Rekla sam da bi me roditelji zatvorili kao psa ako bi me vidjeli s njim - ispričala je.

Nakon što ga je odbila i izbrisala s WeChata, njena majka je zatvorena u kamp. Rečeno joj je da je to kazna za odbijanje braka. Na kraju je pristala na brak kako bi oslobodila majku. Pokušala je održati brak fiktivnim, ali kada je to otkriveno, bila je primorana da ga pusti u svoj dom.

- Bio je prljav, smrdio, stalno pijan. Kada nisam htjela spavati s njim, silovao bi me. Što sam više odbijala, to mu je više odgovaralo - rekla je kroz suze.

Nakon tri godine odlučila je razvod. Majka i tetka su je molile da ostane, govoreći da je "kamp poput groba". Pokušala je izvršiti samoubistvo, a zatim kontaktirala ujgurskog aktivistu u SAD-u, moleći da spasi njenu kćerku. Aktivista joj je pomogao da pobjegne. Zahvaljujući braku, imala je pasoš i u maju prošle godine pobjegla je preko Dubaija u Švajcarsku, koju je izabrala jer je kao dijete voljela film "Hajdi".

- Sad sam ponosna što sam Ujgurka. Znam da smo nekada imali svoju zemlju, svoju kulturu. Znam šta su nam uradili - zaključila je.

(Sead M.)